U republikansko doba valja razlikovati dvije periode vojne organizacije, doba građanske vojske na osnovu Servijeva centurijskoga ustava - do Marija, i vojnu organizaciju plaćeničke vojske  od Marija do Augusta. U okviru prve periode bijahu veoma zamašne Kamilove reforme, koje se ticahu plaćanja, oružanja i faktičnoga namještanja.
Ratnoj su se službi u legiji isto tako za republike, kao i u prva stoljeća carskoga doba pripuštali isključivo rimski građani. U  starija vremena republike uvažavali su se samo građani pet klasa, a proletarci, stojeći infra censum, bijahu prosti od službe. Sve do Marija, koji podjelu u cenzne klase nije više držao za osnovu kod novačenja, postavljahu se proletarci u legiju samo u slučajevima potrebe. Oslobođenici i robovi, kao i proletarci bijahu momčad flote. Oslobođenici su se kasnije upotrebljavali također u gradskom vatrogasnom zboru vigila. - Novačenje  (dilectus) vršilo se po tribusima, i to u doba, kad su bile četiri legije, na ovakov način: Na dan, koji bi označili konzuli, došli bi vojni obvezanici na Kapitolij. Najprije su se podijelila 24 ratna tribuna na 4 legije, koje su se imale stvoriti; zatim bi se ižrijebao jedan tribus i pročitala imena vojnih obvezanika, koji pripadaju u nj, et citati ad nomina respondebant, te su se zabilježivale apsencije, ako ih je bilo; zatim bi izašla četiri rekruta jednake dobi i jednako sposobna, te bi bila podijeljena na 4 legije; to se ponavljaše toliko puta, dok je tribus postavio svoju kvotu za vojsku. Tako je svaka legija sastojala od pripadnika sviju tribusa. Kad je sva Italija postavljala vojnike za legije, primali su se rekruti ne samo u Rimu, nego su ih conquisitores novačili i na raznim drugim mjestima. - U zadaje doba republike nisu se legije svake godine na novo formirale, nego su bile utvrđeni zborovi, koji su se u slučaju nužde popunjavali novačenjem.

Infanterist je služio u 16, a konjanik u 10 vojna, počevši od Marija ostajaše vojnik punih 16 godina u vojsci. (Konjanici se tada ne uzimahu više između građana, nego saveznika). U carsko su doba pretorijanci služili 16 godina, legionarci i vojnici gradskih kohorta 20, saveznici 25, momčad flote 26, kasnije 28; povrh toga vojnici su se otpuštali obično istom dugo vremena iza toga, što je minulo službeno vrijeme.

 

 

Oni, koji bi se htjeli oteti ratnoj službi (militiam dctrectarc), stajahu pod prijetnjom novčane kazne ili gdjekad još težih kazna, kao što je gubitak slobode. Poglavarstvene službe ili boležljivost oslobađahu od ratne službe* (vacatio militiae). Ako su osobite okolnosti (tumultus) potakle iznenadno novačenje (subitarii milites, cxercitus tumultuarius), pravo je oslobođenja bilo ograničeno. Češće su se ljudi i dobrovoljno prijavljivali za vojnu službu. Poslije upisa vojnik se je zaklinjao zakletvom (sacramentum, sacra adigcre), bez koje nije bilo stroge obvezanosti na službu. Kad su vojnici svoje dužno vrijeme odslužili (stipcndia lcgitima mercrc ili facerc) dobivali su otpust (missio.) Isluženi vojnici (cmeriti) bijahu kadikad ponukani, da se opet upišu (evocati). No ako su veće množine isluženih vojnika dragovoljno ostale u službi, jer su se n. p. nadali biti odvedeni u vojničku koloniju, onda su se nazivali veterani**
U pogibljiva vremena, kao u drugom punskom ratu, uzimali su se gdjekad u ratnu službu mladi ljudi, koji još nisu dosegli zakonite dobi.

 

 

 

 

 U Polibijevo doba iznosila je plaća legijskoga vojnika na dan 2 obola ili 1/3 denara, t. j. 3 1/2 asa po starom novčanom mjerilu, kojim su se uvijek  služili kod vojničke plaće. Centurion imaše dvostruko, a trostruko konjanik (kako eques equo publico, tako i equo privato). Što je država vojniku dala odijela, oružja i živeža, odbijaše se od njegove plaće; samo savezničke čete bijahu oskrbljene besplatno. Istom u carsko doba davaše se i građanskim vojnicima žito besplatno.

Plaća se isplaćivala u jednom obroku. U građanskim ratovima postade običaj davati vojnicima veće prednosti; po Cezaru zadobiše dvostruku plaću, i to u tri obroka (svaki stipendinm po 75 denara); car Domicijan plaćaše četiri stipendia (ali također u tri obroka), dakle (4 X 75 =) 300 denara. Pretorijanac za Tiberija dobivaše 720 denara na godinu, vojnik gradskih kohorta (cohortes urbanae) po svoj prilici 360 denara. Carevi su također često vojnicima davali velike novčane darove (donativa).

Za konjaničku službu novačili su u starije doba između najbogatijih građana, kojima imovina bijaše veća nego ustanova za prvu cenznu klasu. Djelomice su im se troškovi za dva konja i jednoga konjuha nadoknađali time, što su za nabavu konja, kažu, po naredbi Servija Tulija dobivali 10 000 asa, a za njegovo uzdržavanje na godinu 2000 (aes equestre - hordiarium), koje su im se svote doznačivale iz poreznih prinosa osirotjelih nedoraslih dječaka (orbi), te imućnih udovica i bogatih neudatih žena (pupillae et viduae). Kasnije dobivahu oni kao i dobrovoljni konjanici, equites, (ako ih je bilo), plaću, što ju je uveo M. Furije Kamilo za opsade Veja godine 406. Kad su se kasnije vitezovi razlikovali od konjanika i tvorili vlastit stalež, konjanici su se novačili kao pješadija 

 

 

 

Osnova vojne organizacije bješe legio. Njen normalni broj bijaše 4200 pješaka, kojima pridolažaše još 300 konjanika. U slučaju potrebe povećavao se broj na 5000, 5200, 6000, 6200 momaka, dočim je broj konjanika ostao jednak; legija Marijeva imaše 6000 momaka, i od tada to ostade normalni broj; ipak je dakako poslije više vojna efektivna snaga legije bila mnogo manja; Cezar sam računaše (bell. Gali. 5, 49, 7) dvije legije zajedno s nešto konjice na 7000 momaka.

 

 U doba Polibijevo, dakle  u sredini  II. stoljeća prije   K., sastojaše normalna legija (4200 momaka) od 4 oružne struke : 1200 hastati, 1200 principes, 600 triarii, 1200 velites (potonji su se uzimali iz najnižih cenznih stupanja). Prve tri struke bijahu oružane mjednom kacigom, četverouglastim štitom (scutum), golijencima i prsnim oklopom (lorica), o desnoj strani imahu mač (za probadanje), a o lijevoj bodež, osim toga džilit (pilum, koji je imao 4 1/2 stope dugo držalo, i isto tako dug šiljak od željeza, do polovice spojen sa držalom, te je dakle bio dugačak od prilike 6 3/4 stope). Lako oružane čete, velites, nošahu mali štit (parma), kožnu kacigu (galea), mač i više lakših kopalja (hastae velitares).

Teško oružana pješadija legije dijelila se je u 30 manipuli  svaki je manipul vodio centurio, te je svaki manipul imao zastavu (signum). Radi lakšega kretanja dijelili su kasnije manipuli u 2 centurije, od kojih je svaka bila pod jednim centurionom, i to na desnom krilu manipula pod centurio prior, a druga pod centurio posterior, koji je onomu bio podređen; manipul imadijaše i sada samo jednu zastavu.

 

Sva je legija sada imala 60 centurija. Konjica bijaše opremljena kacigom, mjednim oklopom, kukovima, golijencima, parmom, kao i sulicom i mačem (za sječnju). I konji bijahu na glavi, prsima i stranama štićeni oklopom. Konjica se dijelila u 10 turmae po 30 momaka, turma je bila pod tri decuriones i tri optiones, a imala je vcxillum. Turmom je zapovijedao prvi od triju dekuriona.

Na koncu republike (počevši od Marija) i u carsko doba bila je sva legija na jednak način oružana*) i podijeljena u 10 kohorta, kohorta u 3 manipula, a manipul u 2 centurije. Među centurionima zauzimaše prvo mjesto primipilus . On je bivao zajedno sa tribunima prizvan u ratno vijeće.
(U kasnije republikansko vrijeme i) u carsko doba bilo je osim legija još drugih četnih zborova, koji su se uzimali između rimskih građana:

1. vexilla veteranorum, samostalan odjel isluženih vojnika, koji su ujedinjeno pod jednim veksilom čekali vrijeme, da budu odvedeni na obećana im zemljišta;

2. cohortes Italicae civium Romanorum (brojile su se do XXXII), tvorili su ih Italici, koji su dobrovoljno stupili, a zapovijedali su njima tribuni;

3. cohortes praetoriae; već u republikansko vrijeme tvorila je od rimskih građana (osobito rimskih vitezova i vojnika, koji su dragovoljno služili preko svojega službenog vremena) sastavljena cohors practoriet (delccta manus imperatoris) u svezi sa socii cxtraordinarii (4 kohorte, 2 ale) osobit elitni kor kao tjelesna straža vojskovođina. Augusto organizova carsku gardu. Počevši od 2 godine prije K. zapovijedahu njom dva praefccti praetorio, koji su vršili komandu u ime carevo, kadikad i samo jedan, a od Komoda počevši i tri. Ona je tvorila 9 kohorta, koje su od Tiberija počevši imale svoju kasarnu (castra) pred Viminalskim vratima. Počevši od 112 (najkasnije) do Konstantina Velikoga, koji je uklonio pretorijance, bilo je 10 kohorta, i to cohortes miliariae equitatae (možda sa 10 centurija i 10 turma). Komandant kohorte bijaše tribun. Septimije Sever, koji je najprije veće trupne zborove upotrebljavao u Italiji kao garnizone, reformirao je institut ove čete. Služiti među pretorijancima bijaše najbolje poradi velike plaće  i razmjerno kratka službenog vremena (16 godina);

4. cohortes urbanae, isprvice 3, počevši od Klaudija 7, od Vespazijana 4, svaka po 1000 momaka pod tribunom; svom trupom zapovijedaše praefectus urbi. Njihova kasarna bijaše na forum suarium. Službeno vrijeme bijaše kao u legionaraca (20 godina), ali veća plaća;

5. 7 cohortes vigilum, svaka po 1000 momaka i pod tribunom; oni su počevši od 6 poslije K. bili vatrogasci i stražari Rima, a većinom su to bili oslobođenici; 7 kasarna (excubitoria), svaka za 2 regije; vrhovni komandant bijaše praefeetus vigilum. Napokon su se u Rimu nahodili odjeli momaka od flote, zatim za policajne službe upotrebljavani frumentarii (ukonačeni u castra peregrinorum na Celiju), zatim od barbara (n. p. Nijemaca, Germani, Batavi) sastavljene tjelesne straže članova carskoga doma (tako već pod Augustom) i t. d. U carsko doba nisu se više izvršivala redovna novačenja; sve više i više rastijaše broj pokrajinaca, opremljenih građanskim pravom, u vojsci, najprije u legijama. Italija izgubi slavu ratničkog duha na korist pokrajina; tako se je pomjestila moć, te je to na osobit način utjecalo na razvoj stvari za carskoga vremena.

 

*) Od tada postojahu razlike čina među pojedinim oružnim strukama legije samo još u titulima centuriona.

Najviši magistrati, kraljevi, u republici do konca I. punskoga rata isključivo konzuli (kadikad diktator) imali su vrhovno zapovjedništvo (imperium); u pokrajinama zapovijedahu namjesnici, te su od tada konzuli bili komandanti samo još u Italiji i u inozemstvu. Svakomu vojskovođi bijahu pridani kvestor i nekoliki legati; legati su zapovijedali pojedinim dijelovima vojske pod vodstvom vojskovođinim. U carsko doba svakom je legijom zajedno sa auksilijima zapovijedao legatus legionis imajući pretorski čin (puniji mu je titul: legatus Augusti legionis). 

 

 Legiju su samu u kraljevsko doba vodila tri, počevši od Servijeve vojne reforme šest tribuni militum, od kojih su po dva imala dva mjeseca komandu, a oni su među sobom dnevice izmjenjivali vrhovno vodstvo. Počevši od godine 362 birali su ih dijelom vojskovođa dijelom narod, a od 207 samo još narod u comitia tributa; no ovi su se izbori ticali samo 4 redovito novačenih legija; čim je stvoreno više legija od 4, imenovali su konzuli tribune (tribuni militum rufuli); oni, koje je narod izabrao, zvahu se tribuni militum a populo. Pod njima stajahu centurioni (centuriorus, ordinum ductores, ordines), koje je vojskovođa birao između najsposobnijih vojnika. Kod svakoga manipula bijahu po 2 centuriona: prior i posterior. Centurion kod prvoga manipula triarija nazivaše se centurio primi pili ili primus pilus, te je imao najviši čin. Najniži centurion bijaše decimus hastatus posterior, i od ovoga mjesta pomicahu se najsposobniji po malo do centurionskoga mjesta, kako je u opće gradacija bila neobično raznolika i zapletena.

Valjani vojnici dobivali su nagradu u tom, što su bivali oslobođeni od najtežih i najnižih radnja u šancima i logorima (immunes) i primali veću plaću. Nadalje su prednosti imali principales, t. j. svi, koji su stajali između centuriona i prostih vojnika. To bijahu zamjenici centuriona, respective kod kavalerije : dekuriona, na ime optiones, zatim tesserari, koji su dijelili parolu, zastavnik (signifer ili vexillarius) i ordonanci: cornicularii, adjutanti legionskih legata, legionskih tribuna i inih viših vojnika; commentarienses, tajnici; speculatores, t. j. kuriri za depešnu službu; campi doctores, vježbaoci, i t. d.; onda različiti beneficiarii, isto tako činovnici u uredu, intendanturi i kasi, liječnici, svirači i tehnici.

 

Romulova vojska sastojaše od jedne legije. Ne znamo, koliko je legija bilo u vojsci Servija Tulija. Ali u Polibijevo vrijeme svake su se godine novačile 4 legije. Od njih i od kontingenta saveznika, koji im je pripadao, stvarale su se dvije konzularne vojske. U slučaju nužde znatno bi poskočio broj legija; u II. punskom ratu neko su se vrijeme upotrebljavale 23 legije uporedo. U građanskim ratovima postigao se je dvostruki broj legija, dapače poslije bitke kod Mutine imali su razni  imaoci   vlasti   66  legija,  godine  36 imadijahu Oktavijan i Antonije 74-75 legija. Augusto umanji njihov broj, budući da je ovakovo prekomjerno, neprestano novačenje najvećom pogibiju prijetilo boljku Italije i pokrajina; on ostavi svomu nasljedniku 25 legija; Vespazijan je imao 30, a Septimije Sever 33 legije; poslije Dioklecijana poskoči im broj na 175, međutim numerično veoma slabih legija.

 

 Legije su se brojile do XXII (brojevi XVII, XVIII, XIX legija, koje su kod Varova poraza 9 poslije K. bile uništene, nisu se više upotrebljavali kao zlokobni); Trajan dodade legiju XXX*); osim broja dobivala je svaka legija pridjevak po porijetlu, zaslugama ili drugome, n. p. III Augusta, III Cyrenaica, III Gallica, III Italica, III Parthica, XIV   Gemina Martia   Victrix VII  Claudia Pia Fidelis.

 

*) On ju je  označio  tridesetom s osvrtom na faktični ukupni broj legija.

 

Od Marija do Hadrijana bijahu dvojaka signa**) u legiji; pored starih signa manipula imala je legija također svoj stijeg sa (srebrnim ili zlatnim) orlom na vrhu. Nalazio se je pod nadzorom centuriona primi pili. Legijski bi se orao za mira u republikansko vrijeme čuvao u erariju; u taboru bi ga smještali u malu kapelu i poštovali kao numen legionis. Držalo se za tešku sramotu, da neprijatelj pridobije orla. Signa naznačivahu kretnje vojske (signa conferre, inferrc, moverc, convellere, convertere itd.). Bilo je dvojakih znakova: vexillum bijaše zastava, koja je bila pričvrštena o prečnici, a signum bijaše stijeg (standarte) sa čvrsto nametnutim insigne. Vexilla bijahu bijela ili crvena, kasnije također grimizna.

 

Općenito ratno odijelo bijaše kratka mantija (sagum***) iznad tunike; ovo keltskim narodima vlastito odijelo istislo je togu, koja je u pređašnoj polovini republikanskoga vremena bila običajna i u vojnika. Vojskovođin sagum (paludamentum) bijaše bijel ili grimizan, i dakako od bolje građe nego u prosta vojnika.

 

**) U ostalom je   vjerojatno, da su i kohorte od tada imale svoje vlastite znakove.
***) Zato se razlikuju građani za mira i u ratu kao togati i sagati.

Veličinu savezničke vojske svake je godine odlučivao senat, on je svakomu narodu prema njegovoj veličini ili prema saveznim uvjetima odredio njegov kontingent i naznačio prikupište, kamo imade doći. Od ovih četa tvori se elitni kor (extraordinarii), ponajviše petina cijeloga kontingenta;  ostatak  su  ordinarii,  po broju obično jednaki  rimskim legijama. Oni nemaju samostalna manevra i zapremaju u bitkama mjesto na krilima, odatle se nazivaju ala dextra i ala sinistra. Kontingent, koji pripada legiji, dobiva od konzula tri Rimljanina za prefekte sociorum (koji su u istom činu sa legijskim tribunima); pod njima stoje domaći praefecti ili praetores, koji zapovijedaju kohortama (saveznici se na ime dijele u kohorte).

Ako se je konzularnoj vojsci, kako je obično bivalo, pridodao broj od 8400 ordinarija, tad je u svakoj ali stajalo 10 kohorta sastavljenih od zemljaka, svaka po 420 momaka. K tomu su pridolazili kao garda vrhovnoga komandanta upotrebljavani extraordinarii, od prilike 1600 momaka u 4 kohorte po 400 ljudi. Vjerojatno je, da se je svaka od ovih kohorta dijelila u 3 manipula, dakle 6 centurija; po ovoj podjeli savezničke vojske bila je podijeljena kasnije sama rimska građanska vojska. Konjica je za konzularnu vojsku od 2 legije imala oko 1800 ljudi (po Polibiju). Bila je postavljena u 6 švadrona (alae u užem smislu), na ime 2 alae extraordinariae i 4 ale, u kojima su bili equites alares. Svaka ala imaše po 300 momaka i bijaše podieljena u 5 dvostrukih turma po 60 momaka. U turtni, ali ne u cijeloj ali, bijahu ujedinjeni zemljaci. Kohorta je imala zastavu, isto tako svaka turma. Ponajviše su se ujedinjivale kohorta i turma, koja joj je odgovarala porijetlom.

Plaću, odijelo i oružje dobivahu saveznici od svojih država, naprotiv oskrbu im davaše Rim. Kod nagrada i podjele ratnoga plijena uzimaše se na njih,  osobito  na Latine, češće obzir baš kao na rimske vojnike.

 

Ako su Rimljani vodili rat izvan Italije (t. j. srednje i južne Italije), pritezali su također obrambenu snagu zemalja ratnoga pozorišta kao saveznike ili za plaću u svoje službe; to su bila auxilia, prvi put u većem mjerilu upotrebljena u drugom puuskom ratu. Kad su po Julijevu zakonu (90) i po zakonu Plauta Papirija (89) Italici zadobili građansko pravo i bili uvrstani u legije, bile su opet samo 2 klase ratnika, na ime građanskih vojnika i auksilijaraca. Broj auksilijaraca normirao se uvijek prema potrebi.

 

 U carsko doba sva je konjica bila sastavljena od saveznika, a i velik broj kohorta infanterije. Oni bijahu oružani i disciplinovani dijelom po rimskom načinu, dijelom po vlastitim običajima; tako je među njima bilo praćkara. (funditores), strijelaca (sagittarii), scutati (koji su nosili scutum), catafracti (štićeni ljuskavim oklopom), contarii (koji su imali kuke). Bili su sakupljeni u cohortes quingenariae (500 ljudi u 6 centurija) ili cohortes miliariae (1000 ljudi u 10  centurija), a konjanici u   alae quingenariae (480 ljudi u 16 turma) ili alae miliariae (960 momaka u 24 turme); svaka cohors miliaria equilata imaše 760 pješaka (u 10 centurija po 76 ljudi) i 240 konjanika (u 10 turma po 24 momka). Kohortom je zapovijedao praefectus cohortis (do kojega se mjesta avanziralo od mjesta primas pilusa), češće također tribun.

 

 

Poredak vojske na maršima bijaše veoma različit prema prirodi okolice. Obično je marširala vojska u koloni. Naprijed extraordinarii, ako nisu bili upotrebljeni kao zaleđe za slučaj, da bi neprijatelj vojsku progonio; zatim je išla ala dextra sociorum sa prtljagom rečenih četnih dijelova, onda prva legija, a iza nje njezin pratež; zatim prtljaga njezina i lijeve ale sociorum, koja je tvorila zaleđe. Konjica je išla poslije četnoga dijela, kojemu pripadaše. Da budu jednomjerne koristi, što su bile spojene sa ranijim dolaskom u tabo-rište, izmjenjivale su obje ale i legije svaki dan svoje mjesto. Ako se činilo zgodno, promijenio bi se red pohoda. Češće se spominje agmen quadratum, quarre sa prtljagom u sredini.

 

Vojnici bijahu teško opterećeni, budući da su morali sami sa sobom nositi, što su za se trebali ; oni su morali obično nositi osim svoga oružja i oruđa (n. p. brkljače, bradve, košare, konope, pile i dr.) također još životna sredstva za 17 dana (milites impediti, opreka: milites expediti; prtljaga: sarcinae), u svemu još u carsko doba oko 60 rimskih funta. Samo za transport čadorova, provijanta i ostale teške prtljage (commcatus, impedimenta) upotrebljavaše se tovarno blago (iumenta, konji i mazge). Marš se izvodio zajednički u pristojnu redu (gradu militari incedere, signa sequi). Uhode i čete za rekognosciranje slale su se naprijed. Pratež vojske bijaše u kasnija vremena, kad je raskošnost počela po malo preotimati mah i u ratnom životu, često mnogobrojan, a bili su u njem agasones (konjusi), calones (pratežne sluge), lixae (živežari), mercatores (trgovci) i dr.

 

Na maršu običavahu Rimljani svaku noć udarati i utvrđivati tabor (castra facere, ponere), za koji se je prije mjesto potražilo i obolo (castra metari). Tabor za duži boravak (castra stativa; za ljeto: aestiva, a za zimu: hiberna) učvršćivali su dakako pomnije, pa pokraj velikih stalnih tabora*), koji su se u carsko vrijeme nalazili podijeljeni u pokrajinama, smještenim susjednim tržištima zahvaljuju neki gradovi, osobito uz Rajnu i Dunav, svoje porijetlo. Samo za Polibijevo vrijeme imamo jasan prijegled o uređaju rimskoga tabora. Tabor, koji je bio oboden po propisima auguralne discipline, i gdje vojnički obziri nisu što drugo iziskavali, tvorio je po stranama svijeta orientiran kvadrat**), okružen grabom (fossa) i nasipom zemlje (agger), u koji su bile zabite krkljače (valli, sudes, fustes); tabor su prekrštavale ulice tvoreći pravi kut (decumani istok - zapad, cardines sjever - jug\ a imao je četvera vrata: praetoria nasuprot neprijatelju, decumana ili quaestoria otražnja vrata, i dvoja pobočna vrata: principalis dextra i sinistra; oba je pobočna vrata spajala 100 stopa široka via principalis (cardo maximus). Ova je ulica dijelila tabor u dva dijela, od kojih je manji ležao pored porta praetoria i u kojem su se nalazili glavni kvartir***) (praetorium) i čadorovi viših oficira ujedno sa odabranom momčadi (cohors praetoria i extraordinarii). U drugom dijelu (inferior) bijahu smještene ostale čete; u svakoj od polovica, koju je decumanus maximus označivao, nalazila se legija i ala saveznika, ako je tabor bio oboden za konzularnu vojsku. Čadorovi (tentoria) bijahu od kože (sub pellibus durare, Liv. 5, 2, 7). U svakom čadoru bijaše obično 10 momaka (contubernium, contubemales). Nizove čadorova dijelile se viae, a među čadorjem i nasipom vodila je 200 rimskih stopa široka udiljna ulica. Na nasipu i na vratima stražila je straža (stationes, custodiae; noćna straža: vigiliae, dnevna: excubiae) legijski su konjanici obilazili. Signali su se davali sopilima: tuba, cornu, tibicina kod pješadije, a zavinutim lituus kod konjice. U taboru su se vršile svakojake vrste vojničkih vježba, te u opće bijaše život u taboru škola ratne službe. Kad bi se dao znak, da se digne tabor, iznijeli bi na okup prtljagu (vasa colligere), natovarili tovarnu marvu i onda krenuli na marš.

*) Augusto na ime nije dao legija kao garnizone u pojedine gradove, nego ih je držao u utvrđenim, vojnoj jurisdikciji podložnim taborima, u kojima nisu stanovali civilisti. Garnizoni se   nalažahu na Zapadu samo u Rimu, Lvonu i Kartagi.

**) Prednja strana ležaše prema istoku.
**") Po   Marquard-Mommsenu   pravije   ga  je  pomišljati   na  strani,   gdje je porta decumana.

Postavljanje falange bilo je zavisno o terenu, te je vojsci podavalo premalo pomičnosti,   a da bi se moglo trajno   održati.   Zato su Rimljani prihvatili manipularno postavljanje, koje se je u boju sa macedonskom falangom (bitka kod Pidne 168) sjajno pokazalo.

Legija   redovno  stajaše u bici  u  tri udara,   i to   tako,   da je 30 manipula svojim namještajem tvorilo formu kvinkunksa.   U prvoj liniji stajahu hastati, razlučeni razmacima, koji su bili jednaki njihovoj fronti; iza razmaka  ove linije   stajaše   10  manipula principa,   a iza razmaka njihove linije, dakle upravo iza mauipula prve linije, triariji.

 

triarii      -     -     -     -     -     -     -     -     -     -

Ako bi se uskolebali hastati, pomicali bi se naprijed u intervalima njihove linije principi, pa su hastati mogli umaći; ako su bili suzbiti i principi, onda bi se podigli triariji, koji su do sada klečali iza štitova, zauzeli bi obje prve linije i tako svi u zatvorenoj liniji prodirali naprijed. Veliti su bili ili poslani u intervale prve linije (oni su u maršu stupali iza svoje centurije) ili su bili kao tiraljeri upotrebljeni pred cijelim bojnim redom.

Marije ukloni namještanje u manipule i u tri raznovrsna udara; ukinuvši oružnu razliku između hastata, principa, triarija i velita stvori u legiji jednovrsnu trupu, koju je postavljao u 10 kohorta (po 600 momaka) u jednom udaru; njega je na to potakla upoznaja, da uz način vojevanja Cimbera, koji su obično odmah u prvom nasrtaju održavali pobjedu, intervali manipularnoga postavljanja lako prouzrokuju probijanje i metež rimskih redova. Kasniji su vojskovođe pridržali kohortno postavljanje, ali su postavljali kohorte u 2, 3, dapače 4 udara. Legije stajahu u sredini (media acies), a konjica, saveznici i pomoćne čete na krilima (cornua). Ipak je prema okolnostima bilo i drugih načina postavljanja, kao što je cuneus, klinast poredak za navalu, orbis upotrebljiv kod nenadane provale ili opkoljenja, gdje bi ratnici tvorili (pun, t. j. ne šupalj) quarre leđima okrenuti unutra, a licem napolje, testudo na gusto zatvoreno, štitovima sasvim pokrito postavljanje, osobito kod opsada. Generala je slijedio izabran kor (cohors pratoria). Prije bitke on je izvršio auspicia, jamačno i sokolio vojnike govorom, zapovjedio, da se na pretoriju zatakne signum pugnae i da se trubom (classicum) odsvira znak za boj, koji se je obično započinjao s ratnom vikom i koji su u početku često zametale lake čete metaćim oružjem, a kasnije ga nastavile mačevima. Ako se je htjelo, da se prekine boj, sviralo se je na uzmak (receptui canere,  signum receptui dare).

 

 

Rimljani su poglavito nastojali neprijateljsku mornaricu pobijediti time, što su se trudili, da neprijateljske brodove zapale ili s pomoću željeznih kuka (ferreae manus, harpagones, corvi) zakače i da neprijateljsku momčad u osobnom boju nadjačaju. Pomorsku službu, manje cijenjenu nego kopnenu, vršili su građani najniže klase i osobito oslobođenici. Matrozi se nazivahu nautae. Saveznici morahu po uvjetima ugovora (foedus) i prema svojim odnošajima davati brodove i matroze (socii navales), kao n. p. redovno grčki gradovi u Italiji. Admiralom (dux, praefectus classi) bijaše obično konzul; njegov se brod zvao navis praetoria. Pojedinim su brodovima zajednički zapovijedali tribuni ili centurioni (praefecti navium), pod kojima stajahu gubernatores i horlatores, nastojnici veslarskih sluga. Zimi su izvlačili brodove na kopno, pa ih s proljeća opet puštali u more (subducere, deducere naves). Luke bijahu često jako utvrđene i imahu škvere (navalia). Napominje se također triumfthus navalis i corona navalis (također classica). - U carsko doba nahodimo dvije znatnije flote, classis praetoria Misenensis i classis praetoria Ravennas, i niz drugih na jezerima, rijekama ili u manjim morskim područjima namještenih flotila. Svakom zapovijeda praefectus viteškoga čina, a svakim opet brodom upravlja trierarhus ili nauarchus i centurio.

 

 

 

 

 

Opsadna vještina od neznatna početka stiže u Rimljana malo po malo do znamenite visine. Utvrđene gradove osvajahu ili na juriš (oppugnare) ili opsadom (obsidere). Oni bi grad opasali (corona cingere, circumdare urbem, urbem obsidione claudere), i u prvom slučaju približili bi se gradu u formi testudo, te se s pomoću ljestava (scalae) primicahu k nasipu i vratima (succedere portis). U drugom slučaju okružili bi grad u fortifikacionim linijama grabom i nasipom (circumvallare), da se osiguraju kako proti provalama tako i proti oslobođenju od opsade. Unutar ovih linija načinili bi nasip (agger) od zemlje, drva ili kamenja i sve bliže vukli ga do grada, da s njega navale na grad. Na tom nasipu gradili bi tornje sa više spratova (contabulatae turres), koji su nadvisivali gradske zidine i s kojih su s pomoću metala (tormenta, ballistae, catapultae) bacali kamenje i drugo strijelno oružje ili goruće tvari (falaricae, malleoli) na neprijatelje. Tornji bijahu 90-180 rimskih stopa visoki, a imali su često 10 i više katova; redovno bijahu pomični (turres ambulatoriae), i to micali bi se na valjcima ili kotačima. U nižem katu bijaše obično zidoder (aries), koji bi se njihao proti neprijateljskomu zidu, a u gornjim katovima bijaše padaći most, koji bi se spuštao na zidinu, dočim su vojnici sa džilitima i strijelnim oružjem stajali na ravnom krovu ili se služili strojevima, koje je nosio toranj. Za svoju zaštitu opsadnici su se služili zaklonima (piutei) i od drvenih krkljača i vrbove pletenine sklopljenim, odozgo kožom pokritim i često na kotačima postavljenim daščarama (vineae); a pod njima je obično radio aries. Gdje je dopuštalo tlo, podmetali su mine (cuniculi), kroz koje su opsadnici potkopavali zidine ili prodirali u grad. Opsađenici, grabama, zidinama, prsobranima (loricae), kruništima (pinnae) i tornjevima štićeni, iznosili su za svoju zaštitu također zaklone i ljese (plutei i crates) i vješali o zidine vreće s vunom, da oslabe udarce zidodera. Češće su također napadali ili bacali kamenje i goruće tvari, da opsadnike usmrte ili pak da im razore mašine. Proti minama podmetali su često protumine.

 

Osim dioništva kod plijena, neprijatelju oteta, bilo je nekih osobitih vojničkih nagrada za hrabrost. Takove su corona triumphalis od lovora, koju je nosio vojskovođa, ako je triumfovao; corona obsi-dionalis ili graminea, koju je vojska ili senat ili narod podavao vojskovođi za oslobođenje podsjednuta grada ili armade; takov ili pače takova dva vijenca dobi n. p. pučki tribun P. Decije od vojnika godine 343, jer je oslobodio opsjednutu rimsku vojsku, i osim toga  i od konzula dobi zlatan vijenac, 100 volova, i bijela bika s pozlaćenim rogovima; zatim corona civica od hrastova lišća za onoga, tko je spasio život kojemu građaninu; vallaris ili castrensis za onoga, tko je najprvi prodro u neprijateljski tabor; muralis za osvojenje zidine; nadalje navalis, ovalis i dr.

 

Druge nagrade bijahu prednost u avanziranju, počasno oružje kao hasta pura (t. j. bez šiljka), vexillum*), i našim medaljama donekle slične phalerae**) i t. d. Ove je darove dijelio vojskovođa pred vojskom. Gdjekad nahodimo također, da se vojniku za nagradu povećava provijant ili plaća. Novu vrstu nagrade uvede Sula time, što je veteranima poklanjao zemljišta i osnivao vojničke kolonije. Vojničke kazne bijahu ustegnuće ili umanjenje plaće ili živeža, kazne onepoštenja, degradacija, istjeranje iz trupe, produženje službenoga vremena, šibanje do smrti, usmrćenje s pomoću sjekire i dr.; uhvaćenim prebjeglicama odsjecali bi ruke ili bi ih bacali pred divlju zvjerad. Ako se je ogriješio cijeli kor bunom, kukavštinom i desercijom, onda se je gdjekad upotrebljavala decimacija po žrijebu (Liv. 2, 59, 11).

 

 

 

*) U carsko, a možda već i u pređašnje doba, dobivali su ove obje odlike samo oficiri, koji su u činu viši nego što bijahu centurioni.
**) Ove odlike dobivahu  redovno  vojnici  i  principales  sve  do  centuriona.

 

 

 

Najveće su nagrade po vojskovođu bile u tom, da ga je pobjednička vojska nazvala imperatorom, da je senat odredio zahvalne svečanosti (supplicationes, gratulationes) i da su se izvršile u Rimu, a on sam da je u triumfu uljezao u Rim. Triumf  podavanje časti, koje se rano javlja u jednostavnijoj formi - pripoznaje senat; kod toga je morao vojskovođa ostati izvan grada (ad urbem, exira portam), dok   senat   ne   stvori  zaključka,   ako   nije   htio   da   izgubi   ratne auspicije i s time pravo zahtijevati triumf.

 

Za iustus triumphus bijaše uvjet, da je tko u redovnu i zakonito naviještenu ratu sa spoljašnjim neprijateljima (iusto et hostili bello) kao vrhovni vojskovođa (suis auspiciis) raširio međe države i pobio preko 5000 neprijatelja. Tada je na određeni dan polazio prohod od Marsova polja kroz porta triumphalis na Kapitolij.

 

Red bijaše ovakov: Najprije magistrati i senatori, zatim glazbeni zbor, životinje za žrtvu, plijen, prilike osvojenih gradova, zarobljenici*), vojskovođini liktori imajući grimizne tunike sa fascima ovitima lovorom, te vojskovođa imajući toga picta i tunica palmata (t. j. od grimiza i zlatom izvezenu) i sa lovorovim vijencem na glavi, sa žezlom u ljevici, a u desnici sa lovorovom granom, vozeći se na sjajnim kolima, koja su obično vukla četiri bijelca; jedan servus publicus stajaše za njim i držaše mu nad glavom zlatnu krunu Jupiterovu, zatim su slijedili njegovi aparitori i djeca. Napokon je išla uz triumfsko pjevanje (io triumphe) pobjednička vojska lovorom okićena. Na Kapitoliju bi se vojskovođa pomolio Jupiteru i prinesao svečanu žrtvu. Iza toga bijahu gozbe i druge svečanosti. Triumfe su u kasnije doba vršili s golemom napravom (triumphare, agere ili deportare triumphum), n. p. Scipion Afrikan Stariji, Emiliji Paulo, Sula, Pompej, Cezar. Nahodimo primjera, da su vojskovođe, ne mogavši dobiti od senata dopuštenje za triumf, ovršili ga na albanskoj gori kod hrama Jupitera Lacijara, prastaroga latinskog saveznog boga. Pod carevima bijaše triumf priuzdržan gotovo jedino caru i njegovoj obitelji **) i često samovoljnom uporabom ponižen u vrijednosti.

 

 Niža vrsta triumfa bijaše ovatio, kod koje je vojskovođa pješice ili na konju uljezao u grad u toga praetexta s mirtovim vijencem i žrtvovao ovcu. Za uspomenu pobjeda podizahu se, kako se veli, počevši od Kn. Domicija Ahenobarba (121) po grčkom običaju tropaea, t. j. hreci, kasnije također mramorne i mjedne statue, ovješene neprijateljskim oružjem; nadalje triumfski lukovi i počasni stupovi. U ostalom bijahu pobjedni spomenici raznih vrsta običajni od ranoga doba, koje su vojskovođe sami sebi podizali ili ih je senat naredio (tako columna rostrata K. Duilija).  Pokoreni neprijatelji morali su gdjekad stupati pod jarmom izvrgnuti poruzi (sub iugum mittere, tako Ekvi 458, Liv. 3, 28, 11).

*) Zarobljenike, ili bar najotmenije među njima, obično bi usmrtili poslije triumfa, n. p. Jugurtu i Vercingetorixa.

**) Čast triumfa carevi su pobjednim vojskovođama nadomještali tim, da sa im priznali ornamenta triumphalia (insignia triumphalia), t. j. pravo kod nekih svečanosti izaći sa toga picta, tunica palmata i sa lovorovim vijencem.