| Podrijetlo Rima | |||
* Jezik je njihov u užem smislu osački |
U Italiji su u doba, kad se osnivaše Rim, nastavala razna plemena; jer ne osvrćući se na urođene Venete i Ligure i na jugu nastanjene Japige, među kojima biše osnovane mnoge grčke kolonije, nahodimo ovdje još Etruske i prave t. z. Italike. Estrusci su po svoj prilici kao i Italici indoevropskoga porijetla, stanuju od desne obale Tibera uzduž mora do retijskih Alpa, a rano imadu znatnu kulturu i raširenu vlast. Italici, pleme srodno grčkomu, dijele se u Latine i u Umbro-Sabele, od kojih Latini zauzimaju zapadni dijel poluotoka, a Umbri i Sabeli istočni. Latinskomu glavnomu plemenu pripadaju narodi nastanjeni u pravom Laciju, a umbarsko-sabelskomu Umbri i Sabini, Samniti*), Hispini, Marži, Volsci, Ekvi, Hernici, Picenti, Lukani i Brutiji. Latinskomu narodu, koji se je naselio uz Tiber i živio u više međusobno združenih država, pripada Rim, koji je po običnoj priči osnovao Romulo godine 751 (po Katonskoj eri) ili 753 (po Varonskoj eri) prije K. na palatinskom brdu. Najstarija je povijest Rima veoma tamna. Vijesti starih pisaca o njoj ili su pričajne ili iz drugih razloga samo malo vjerojatne, a često su udešene po predstavama poznijih vremena. Toliko ipak razabiramo, da se je rimska država u početku ograničivala na grad i njegovu najbližu okolicu, da isprvice nije bila ni u kakovu savezu ili podaništvu prema izokolnim srodnim narodima, nego da je prema njima stajala samostalno, često neprijateljski, pa da joj je brzo porasla kako unutrašnja snaga po čvrstim državnim uredbama tako i množina ljudstva po doseljavanjima i osvajanjima; osobito znatno bijaše za razvoj grada, što se je sabinska naseobina (Tities) pod Titom Tacijem spojila sa isprvičnim stanovnicima (Ramnes); ovu dvojaku državu (populus Romanus Quirites) pojačali su stanovnici Albe Longe (Luceres); Od ovih triju plemena stvorili su se staro-građani (patriciji), a njima nasuprot množina novoga pučanstva, koje je naglo raslo (plebs), držala se je za neravnopravnu i politički bespravnu, pa je trebalo ljuta natezanja, koje je trajalo stoljeća, dok je napokon priznato, da su oba dijela rimskoga građanstva politički ravnopravna. | ||
| Perioda kraljeva. | |||
Rimom su u početku vladali kraljevi, koje su birali za sav život, a koji su imali samo ograničenu vlast. Oni bijahu najviša upravna i pravosudna oblast, bijahu vojskovođe u ratu i rukovahu dijelom državnoga bogoslužja, no vlast su dijelili sa vijećem ili izabranim zastupnicima patricijskih obitelji (senatus) i sa narodnom skupštinom (kurijatski komiciji, od Servija počevši također centurijatski). Povjest kraljeva, kako su nam ju zabilježili pisci, pored sve svoje tamnoće i pjesničkoga kićenja kazuje mnoge istinite činjenice, i jasno pokazuje obilježje osobina, koje bijahu svojina rimskomu narodu za svega njegova života. Tako nalazimo već ovdje jasno obrazovan onaj vojnički talent za vladanje, po kojem je kasnije Rim pokorio gotovo sav svijet i osvojio ga za svoju narodnost i kulturu (oštra vojna organizacija, osnivanje kolonija), smisao za poredak građanskih odnošaja po zakonima i tvrdim uredbama (Romulo, "Servije Tulije), smisao za strogo lučenje posjeda kao temelja prava i politički obzir na imovinu (Servije Tulije), poštovanje bogova i priznavanje utjecaja, što ga imade religija na to, da se učvrste građanske uredbe (Numa Pompilije, Anko Marcije), ljubav prema sjajnim i trajnim javnim građevinama, kao da je unaprijed slutio buduću veličinu grada (Tarkviniji). Najvažnija politička promjena od sviju pod kraljevima bijaše djelo Servija, koji je građale podijelio po njihovoj imovini na klase i centurije; tako je učinjen prvi korak, da se premosti duboki jaz između oba staleža rimske države i da se uvede za plebejce čvršća organizacija u državnom ustavu, koji je terete vojne službe i daće podijelio među imućnije građane, ali im ujedno podao najbitniji utjecaj na vladu. Rimskih kraljeva bilo je 7 i vladali su gradom više od 200 godina: Romulus (753-715 BC) - "osnivač" Rima, proširio je grad na 4 brežuljka (Capitolin, Aventin, Caelian, Quirinal), poznat po otmici i silovanju Sabinjanki. Numa Pompilius (715-673 BC) - vladao je u miru pod utjecajem svog savjetnika Egeria Tullius Hositilius (673-642 BC) - odgovoran za uništenje Alba Longe i preseljenje njenih stanovnika u Rim. Doslovnim uništenjem ovog grada prebacio je svete festivale Lacija u Rim i na taj način dobio na prestižu. Ancus Marcius (642-617 BC) - proširio grad, sagradio most preko rijeke Tibera i na ušću te rijeke sagradio luku Ostiu. Rim je za njegove vladavine ojačao. Tarquinius Priscus (617-579 BC) - bio je Etruščan pa se ne zna kako je stekao rimski tron. Nastavio je sa osvajanjem. Sagradio je prvu kanalizaciju (Cloaca Maxima), postavio temelje Circusa Maximusa i započeo na Kapitolinu izgradnju velikog Jupiterova hrama. Servius Tullius (579-535 BC) - slavljen je kao veliki kralj. Podijelio je narod na plemena i klase, te je na taj način uspostavio vladavinu bogatih. Sagradio je obrambeni zid oko svih 7 rimskih brežuljaka dužine 5 milja sa 19 vrata. Prebacio je iz Aricia u Rim (na Aventin) regionalni festival posvečen božici Diani. Završio je Jupiterov hram na Kapitolinu ( 60 m dug, 50 m širok). Tarquinius Superbus (534-510 BC) - posljednji rimski kralj. Nastavio je sa osvajanjima i započeo sa osnivanjem kolonija čime je udario temelj kasnije rimske supremacije nad cijelim Mediteranom. Opteretio je narod nametima pa nije bio omiljen. Silovanje Lukrecije , kćeri jednog bogatog Rimljanina, od strane Tarquiniusova sina Sextusa iskorišteno je protiv kralja te je on prognan od strane skupine imućnih Rimljana na čijem je čelu bio Brutus. Time je završeno rimsko kraljevstvo i proglašena republika. |
|||
| Od početka republike do decemvira. | |||
Godine 509 izmijeni se kraljevstvo republikanskim ustavom pod dva, svake godine birana konzula. Bez sumnje time, što je ograničena kraljevska vlast prešla na oba konzula i na kvestore njima naznačene za vršenje službe , nije se sva osnovna forma državnoga ustava promijenila. Samo je prirodno, da malo po malo postaje sve važnijim senat kao stalna oblast pored konzula, koji se mijenjaju, i pored centurijatskih komicija, koji se sazivaju samo svake godine kao izborne skupštine. Još je postojala oštra podjela među staležima. Dužnošću vojne službe potišteni puk, koji nije gotovo ni mogao upotrebljavati ager publkus (t. j. zemljišta oteta neprijatelju, koja je država pojedincima uz daću prepuštala na upotrebu) i koji se je morao zadovoljavati samo neznatnim komadima zemlje, sve se je više i više zaduživao bogatim patricijima uz propadanje svoga blagostanja. Napokon dotešča ovaj pritisak plebejcima, koji su se neprestano množili, dočim se je zatvorena klasa patricija u tečaju vremena umanjivala, pa tako vidimo plebejce, gdje sada zameću boj sa patricijima; ovaj se je boj bio neprestano na zakonitom tlu ustava, te je bitno djelovao na razvoj rimske državne forme; dapače rimska je državna forma zapravo rezultat ove borbe. Najvažniji čin, da se sa patricijima izjednače plebejci, koji do tada nisu imali ujedinstvene točke pod zakonitim autoritetom, dogodi se godine 494, kad su nakon žestokih prepirka postigli vlastito zastupstvo, na ime pučke tribune i (plebejske) edile, kojima je bilo štititi puk. Tribuni su u početku imali pravo zabrane i intervencije proti konzulima i senatu, čim bi to zatrebalo kojemu plebejcu ili pak svima plebejcima; no doskora (491) parnica Koriolanova podade im povod, da tributim (t. j. po Servijevoj podjeli u kotare) skupljaju puk u skupštinu, koja će suditi neprijateljima naroda, te u ovim komicijima, gdje ne bijahu podvrgnuti naredbama senata, vlasti augura i timokratkim ograničenjima, prisvojiše domala sebi utjecaj na općenite poslove državne, osobito pošto je po zakonu tribuna Volerona Publilija (471) bilo provedeno, da se plebejski činovnici imaju birati u comitia tributa; tim su se oni oslobodili od utjecaja patricija i njihovih klijenta. Bez osvrta na ove napretke plebejaca zadržali su patriciji ipak još jak, na religiji osnovan utjecaj, koji su osobito vršili u comitia curiata: ovi su komiciji sada zato određeni, da auspicijima potvrđuju zakone i izbore centurijatskih komicija i da magistratima daju imperium; i na comitia centuriata moćno djelovahu patriciji po auspicijima, po patricijskom konzulu, koji je bio predsjednik centurijatskih komicija, i po svojim klijentima. Svrh toga bogati su plebejci obično išli uporedo sa patricijima, jer su često imali s njima jednak interes. |
|||
| Od decemvira do Licinijevih zakona. | |||
Međutim kad je dokinut decemvirat (449), pojavi se pučka vlast moćnija i odrešitija u opreci proti vladi. Centumvirat je bio uveden, pošto su neko vrijeme bile obustavljene funkcije ostalih magistrata, da se opsežnim i jednomjernim zakonodavstvom (privatno i kazneno pravo) stope mnoge različite sastavine rimske države. Pučke sile, koje su se krenule proti decemviratu, veoma su krepko djelovale, da se stvori ravnoteža među staležima. Pored centurijatskih komicija, koje su imale najvišu vlast, davati zakone i birati magistrate, rastijaše važnost tributskih komicija, od kako je odlukama plebsa zakonsku moć podala lex Valeria Horatia (449), što su kasnije drugi zakoni točnije odredili i potvrdili. Velik napredak u stapanju obaju staleža uzrokovala je iza toga lex Canuleia (445): ovaj je zakon ishodio conubium ili pravo bračne sveze među patricijima i plebejcima. U isto doba nahodimo drugi prijedlog, da bi se plebejci pripuštali konzulatu; to su patriciji doduše žestoko pobijali, ali dade povoda, da se uvede nova uredovna forma: to su tribuni militum consulari potestate, čast, za koju su mogli biti birani i plebejci; ali njihove su ovlasti bile tim ograničene, što su ovi vojnički tribuni konzulatske poslove dijelili s drugom novom, samo patricijskom magistraturom - cenzurom (443 ili 435). U godinama, što su došle iza toga, izmjenjivali su se konzuli i vojnički tribuni, samo što su se ipak dugo vremena za vojničke tribune birali samo patriciji; to valja odbiti na to, što se je puk donekle ublažio, a uza to što su patriciji imali naslijeđeni ugled, te što su plebejci bili u novčanoj zavisnosti o njima. Međutim sva nastojanja mogahu ono, što je vrijeme zahtijevalo, ravnovjesje staleža, samo za neko doba odgoditi, ali nimalo zapriječiti. |
|||
| Od Licinijevih zakona do Graha. | |||
Nevolja, koja je poradi galskoga rata (390) ljuto pritiskivala plebejce, pospješi, da budu prihvaćeni prijedlozi Licinijevi (367), koji su puku ne samo pribavili imovinske prednosti i ekonomijske polakšice, nego također dali pristup k jednomu od oba konzulska mjesta. Naprotiv biše uvedene dvije nove patricijske magistrature, pretura i kurilski edilitet; potonji čini se da je odmah u početku bio određen, da ga izmjenice dobivaju patriciji i plebejci. Staleži su se sada brzo izjednačivali, no ipak tako, da je u početku bila neka podjela utjecaja. Iza 342 ne nalazimo nikada više dva patricijska konzula. I k didakturi, cenzuri, preturi, najzad dapače k većini svećeničkih časti (lex Ogulnia) 300 po malo su zadobivali plebejci pristup. Publilijev zakon (339) raširi nadalje Valerijev zakon o zakonskoj moći plebescita; Hortenzijev zakon (286) učini ju napokon sasvim nezavisnom o senatu; pa od tada može se držati, da je stalež patricijski prestao politički, i da se je bitno promijenila aristokratska vladavinska forma, koja je svagdje tražila sudjelovanje senata. Centurijatski komiciji ostaše još u svojoj moći, ali kurijatski komiciji izvrgoše se u puku formu bez važnosti. Po malo sve više i više poizumirale su patricijske porodice, a mnogi su patriciji prešli i među plebejce; ali se po malo na ruševinama ovoga staleža podiže novo službeno plemstvo, stvoreno od patricijskih i plebejskih obitelji, a osnovano na porijetlu osoba, koje su imale kurulska počasna mjesta (konzulat, preturu i edilitet). Ovo plemstvo (nobilitas) po malo se uze tješnje skupljati u jedno po međusobnim svezama, te je druge s tim lašnje odbijalo od visokih časti, što se je poradi golemih trošaka ediliteta mogla samo malina laćati ovih mjesta, koja su kasnije upravom pokrajina i plijenom njezinu imovinu povećavala do neizmjernosti. U ostalom bijaše ipak tečaj državne uprave u jezgri sve do trećega punskog rata čvrst i miran. Pravo zakonodavstva i magistratskih izbora bijaše u rukama naroda, koji je i iudicia publica vršio u komicijima ili njihovo vođenje prenosio na senat i magistrate. Senat je imao pravu vlast vlade, vršio je vrhovni nadgled nad pokrajinama i državnim dohocima i iz njegovih članova birali su se sudije. Veliki napori, koje su izazvali ratovi s italskim narodima, Osobito s Latinima i Samnitima, i kasnije vojne na Pira, Kartažane,Ilire, Antioha Velikoga i Perzeja u opće su urodili jedinstvom i krepkom vladom. U ovoj periodi počinje se stvarati rimska država (imperium Romanum), isprva po saveznom ustavu (počevši od g 338), a kasnije primanjem pokrajina (počevši od g. 241). |
|||
| Od Graha do savezničkoga rata. | |||
No kad je pala Kartaga (146) i rimsko gospodstvo bilo riješeno, u javnom i privatnom životu jasno se pokaza neka sustalost. Tuđa kultura i s njom bujniji običaji sve su više uljezali u Rim k požudi za osvajanjima pridruži se požuda k pljačkanju i samovoljnu postupanju s pobjeđenicima. Po malo stane iščezavati stara jednostavnost i republikansko poštovanje države i njene svetosti, te posvuda probiju egoistične svrhe. To se pokaza osobito u žestokom prijeporu, koji se sada razvio među plemićkom aristokratijom (optimates) i pučkom strankom (populates). Na jednoj strani senat i nobilitet stvore moćnu frakciju, koja je neprekidno imala u svojim rukama konzulat, obilato su ju podupirali o njoj zavisni vitezovi rimski, klasa, koja je isprvični svoj vojnički značaj po malo izgubila i uzimajući državne dohotke u zakup, došla do velikoga bogatstva. Konzervativna stranka uzme u zaštitu stari državni red i ugled senata, ali k jednu stvori tegotnu aristokratiju, koja je prisvajajući većinom sebi ager publicus i potiskujući posjednike manjih seoskih zemljišta došla do golemih dobara, te ih po svojim robovima obrađivala; naprotiv osiromašeni seljaci većinom su selili u Rim i ondje pomnožavali broj nezadovoljnih građana. Sve to izazva doskora reakciju kod puka. Tribuni Ti. Sempronije Grah (umro 133) i G. Sempronije Grah (umro 121) predložili su svoje zakone, osobito lex agraria, obadva Licinijeva zakona, da nitko ne smije posjedovati više nego 500 iugera od općinskog zemljišta (ager publicus) i isto toliko za dva sina, a ostalo da se u neotuđivim dijelovima po 30 jutara razdijeli među siromašne građane; ovi zakoni njih same svališe u propast, a da nisu pučkoj stvari ni za čas pribavili koristi; no tim je ipak učinjen početak napretku u demokratičnom smislu, a rezultat bijaše među inim i to, da su se sudovi odijelili od senata i da su vitezovi postali odjelitim i samostalnim staležem. Istom u jugurtinskom ratu (111 - 106), gdje je moralna pokvarenost i osobito velika podmitljivost nobiliteta bez , straha izbila na površinu, prepati plemstvo znatan poraz, kad je: prodro prijedlog tribuna G. Mamilija Limetana, da se povede stroga istraga proti podmićenim magistratima (110), te kad je homo novus Gaj Marije za godinu 107 izabran konzulom. |
|||
| Od savezničkoga rata do propasti republike. | |||
Što se je više širilo gospodstvo Rima, to jasnije pokazivahu se nedostaci staroga državnog ustava, u kojem nije bilo razlike među gradskom i državnom upravom, nego je cijelo izvršivanje prava bilo vezano za osobnu nazočnost u Rimu. I u drugim smjerovima ograničivala se sva briga država o ovaj grad; samo ovdje podmirivao se religiozni kult o javnim troškovima; samo ovdje priređivale su se igre i prikazivanja za užitak naroda i dijelilo se žito za potporu siromaha. S tim pogubnije bijahu zato posljedice savezničkoga rata (91-88), po kojem je latinski i italski narod izvojevao građansko pravo, koje su mu već Grahi pokušali pribaviti, hoteći pučku stranku pojačati množinom slobodnih i nezavisnih građana. Tako nastade velika zbrka sviju odnošaja poradi ove mase građana, koji su bili primljeni u državu bez reprezentativnoga ustava ili druge korespondentne, krepke promjene u formi državne uprave. Bolji dio stanovnika Italije, koje su vlasništvo i drugi interesi pripinjali uz zavičaj, nisu dakako imali nikakova djelotvornoga dijela u vladi. Naprotiv ; zgrtala se množina siromašnih i razuzdanih ljudi, koju su primamljijvala javna i privatnička podarivanja, sa sviju strana u Rim, te stvori ovdje masu, koja se lako podavala onim slavičnjacima, koji su se htjeli uspeti o trošku države. Doduše u prilog plemićke stranke dogodi se reakcija po Suli (82-79), koji je ograničio vlast tribuna, povratio senatu iudacia, i pokušao opet uspostaviti stari ustav. Ali ova promjena uz tadašnje okolnosti ne mogaše imati trajna i bitna utjecaja. Naprotiv stvori se primjer, da je vojskovođa vlast, koja je na nj prenesena, upotrebljavao za vlastite namjere, i tim ujedno utro put vojničkoj despotiji i građanskomu ratu. Za konzula Krasa i Pompeja (70) dobio je puk natrag svoja prava, ali od sada postaje puk postao više puko oruđe u rukama velikih i darovitih vlastodržaca, koji su pučkom naklonošću, vojničkom vlašću, svezama i bogatstvom dolazili do moći pretežnije od svega drugoga, dočim je senatu ugled sve dublje propadao (triumvirat: Pompej, Cezar, Kraso 60 i 56 sklopljen). Njihove međusobne raspre svršile su se s time, da je Cezar sam zadobio vrhovno vodstvo države i da je sebi ishodio sve časti i napokon trajnu diktaturu (45). Cezarova smrt (44) bijaše doduše učinak republikanskoga duha, ali je taj duh živio još u maličak ljudi, a ne više u masi naroda. Zato se do skora nova sveza između Antonija, Lepida i Oktavijana (43), iz koje najzad proizađe samogospodstvo Oktavijanovo (30). On ujedini svu vlast u svojoj osobi, no mudro se osvrćući na poštovanje Rimljana prema starim formama, ostavi senat i službene časti po imenu; pa se tako i za kasnijih careva još dugo vremena u carsko doba održao veliki dio starih forama, izuzevši neposredno djelovanje naroda, dok napokon ne iščeznuše i ove sjene staroga Rima, kad su se dogodile one velike promjene u upravi, koje su se započele pod Dioklecijanom, nadalje kad je stvorena nova prijestolnica Carigrad i kršćanstvo primljeno za državnu religiju, i kad je napokon država podijeljena. |
|||