stanovnici rimske države



Stanovnici rimske države


Njihova podjela.
 

Stanovnici rimske države bijahu dijelom slobodni (liberi), dijelom robovi (servi). Slobodni bijahu ili cives (populus Romanus, populus Romanus Quiritium) ili peregrini (u starije doba nazivani hostes), koje je ime obuhvaćalo narode, koji su pripojeni rimskoj državi, ali nisu imali dijela u rimskom građanskom pravu

 
Cives i civitas.
Priroda i biće građanskoga prava.
 

Riječ civitas Romana, ili prosto civitas znači i samu rimsku građansku općinu, i skup prava i dužnosti pojedinca, koji je u nju primljen. Rim bijaše u početku donekle okružen srodnim narodima, ali ne zađe u bližu svezu s njima.
Dapače kasnije kad se je država pridružila k latinskomu savezu, ne vladaše se kao jedna od latinskih država, nego proti svima njima javljaše se samostalno i težaše za vrhovnim gospodstvom. Poradi ovoga odnošaja rano se civitet istavi kao oštra razlika među građanima i tuđincima (peregrini) u javnom i privatnom pravu. Ali i među samim građanima postojaše gotovo isto tako oštra razlika, budući da čitava klasa (plebeii) nije imala najvažnijih prava. Ovo se nerazmjerje ipak malo po malo izjednači nastojanjima, koja su išla za tim, da obje klase imadu zajedinstvo braka i službenih časti, i da im pravo glasovanja bude jednako vrijedno; te tako su svi građani zadobili jednaka prava i obveze.

Civilas podavaše odlična prava iure publico i iure privato:

1

u javnom životu pravo glasovanja o državnim poslovima u komicijima, ius suffragii, koje se je vršilo samo osobno u Rimu, i pravo vršiti državne službe, ius honorum, osim toga ius provocatioms ad populum, t. j. pravo prizivati na odluku naroda o upotrebi tjelesnih i smrtnih kazna, da se dokinu presude magistratskih osoba, ako su se činile nepravične.

Već u kraljevsko doba bilo je primjera provokacije na narod; odmah iza toga, što je uvedena republika, odredi zakon Valerija Publikole (509), ne quis magistratus civem Rom. adversus provocationem necaret ncve verberaret. Kasniji SU zakoni potvrdili i raširili ovu odredbu, tako leges Vakriae Horatiae (449), lex Valeria (300) i leges Porciae (kada?) Oni su zaprijetili teškim kaznama činovnicima, si quis verberasset necassetive civem Romanum; samo sam narod smio je odrediti smrtnu kaznu (valjalo je more maiorum animadvertere), no najteža kazna bijaše inače u pravilu progon.

2.

U privatnopravnom pogledu civitet se pokazuje kao ovlast sudjelovati u svim osobitim rimskim pravnim odnošajima, dakle dijelom kao conubium ili pravo sklopiti bračnu svezu po rimskom pravu valjanu ; dijelom kao commercium ili ovlast stajati u strožim imovinskim i međusobnim kontraktnim odnošajima na osnovu rimskih zakonskih odredaba.

Komu su sva ova prava pripadala neograničeno, bijaše civis optimo iure. Kako je rasla moć države, dobivali su rimski građani još druge prednosti na štetu pobjeđenika. Tako bijahu oni, pošto je osvojena Macedonija (167) [izuzevši vrijeme triumvira, g. 43 prije K.] sve do u carsko doba faktično, ako i ne na osnovu zakonskih odredaba prosti od sviju direktnih poreza. Osim toga mogahu oni kao članovi naroda, koji vlada, slobodno i sigurno općiti svagdje u rimskoj državi ("civis Romanus sum"), mogahu stjecati dobra i baviti se poslovima, u trgovini i živovanju bijahu u mnogom smjeru veoma pogodovani pred pokrajincima.

Rimski se građani razlikovahu od ostalih stanovnika države također spolja u nošnji: odijelom i cipelama (toga i cakeus). Svaki građanin bijaše primljen u jedan od tribusa. (počevši od g. 245: 35 tribusa) i njegovo ime uneseno u javne ploče (tabulae personarum). Skup sviju prava rimskoga građanina zvaše se caput.


 
Opseg i raširivanje građanske općine.
 

Od neznatna početka povećavala se po malo građanska općina f osvajanjima i useljavanjima. Stanovnici nekih pokorenih susjednih gradova bili su u starija vremena dijelom dovedeni u Rim, a dijelom su ostali u svojim gradovima, ali uz gore uvjete nego ostali građani rimski. Oni su zadobili tako zvanu civitas sine suffragio (najprije, kako se čini, Cere 353 ili možda već Tuskul 381); njihov se je vlastiti politički život sasma razvrgao, te su po civitetu sine suffragio bili strogo razlučeni od ostalih srodnih naroda, bili su podvrgnuti rimskim zakonima i morali su nositi sve terete, davati daće i vršiti vojne službe ne sudjelujući u državnoj upravi glasovanjem ili vršenjem državnih služba.

Ipak su po malo stekli potpuno građansko pravo, najprije bliži (latinski i sabinski) gradovi, a zatim udaljeniji (volščanski i kampanijski), te pošto su (oko 303) svladani hernički i ekvanski gradovi, ne napominje se više, da bi se primali cives sine suffragio. U savezničkom ratu po lex Julia (90) primljeni su u civitet latinski gradovi i oni savezni italijski narodi, koji nisu sudjelovali u ratu, a željeli su, da budu primljeni u rimsku općinu, pa g. 89 na osnovu lex Plautia Papiria podano je građansko pravo svim slobodnim građanima u italijskim saveznim državama, čim su dokazali, da su u vrijeme, kad je zakon dan, imali svoje boravište u Italiji i u roku od 60 dana prijavili se građanskomu pretoru u Rimu.

Od sada, osobito poslije prestanka republike, davalo se je građansko pravo bez osobite štednje. Tako je Julije Cezar podao građansko pravo Transpadancima (49), dapače i nekim transalpinskim narodima. Augusto, Klaudije, Vespazijan, Trajan, Hadrijan i drugi bijahu veoma darežljivi u davanju građanskoga prava, te napokon Karakala (212 poslije K.) pokloni ga iz financijalnih razloga svima tadašnjim slobodnim stanovnicima cijele države.

 
Stjecanje i gubitak građanskoga prava.
 

Civitet se stjecaše porodom (ako su oba bračna druga, spojena u braku po rimskom pravu valjanu, matrimonum iustum, bili građani, ili bar ako je mati bila građanka), ili pak primanjem na osnovu zakona (ili neposredno od naroda ili od oblasti na to ovlaštene), ili puštanjem na slobodu (manumissio). A gubio se je civitet .,. gubitkom slobode (ako je tko pao u vlast neprijatelja, ili bio prodan u ropstvo, jer je pobjegao od zastave ili pokušao, da se otme vojnoj dužnosti i dr,), prijelazom u drugu općinsku svezu, eksilom (aquae et igni interdictio), izručenjem neprijatelju, i u carsko doba deportacijom.

No ipak se uz neke okolnosti mogahu natrag dobiti civitet i sva pređašnja prava. Ako se tko povrati iz neprijateljskoga zarobljeništva, po ius postliminii ulazi u posjed svih svojih starih prava. Gubitak ili prekrata građanskih prava nazivaše se demimitio capitis. Najviši njezin stupanj sastojaše u gubitku građanskoga prava i slobode (capitis deminuiio maxima), srednji samo u gubitku građanskoga prava (media), a najniži u gubitku nekih osobnih prava kod prijelaza u drugi osobni položaj, n. p. kod adopcije minima.

 
Različite klase i odjeli medu građanima.
 

Među rimskim građanima bijaše više razlika, koje su se osnivale na porijetlu, imovini, boravištu i drugim odnošajima. Ove su razlike imale u razno doba različitu političnu važnost. Neke su po malo iščezle, ako i ne po imenu, a ono po svojem značenju, dočim su se stvorile druge nove.

Stara podjela u tri tribusa, pored starijega patrionatskoga i klijentelskog odnošaja, izgubi se već u tami ranije povjesti. Duže se je održala podjela u kurije, isto tako razlika između patricija i plebejaca, ali i one izgubiše po malo svoju političku važnost. Naprotiv podjela u klase, centurije i tribuse održala je trajniji utjecaj. U tečaju vremena stvori se razlika između nobiles i ignobiles ; ujedno su pridošli eguites kao osobit stalež (ordo) političke važnosti pored senata.

Osim toga možemo razlikovati još građane, naseljene u Rimu, i onu uz rast rimske države sve to veću masu rimskim građanskim pravom oskrbljenih stanovnika građanskih kolonija, municipija i prefektura, pa najzad u slobodi rođene građane i oslobođenike, što se tiče poroda i nekih građanskih prava.

 
Patricii i Plebeii.
*) U kasnije doba (81) pokuša doduše Sula plebejce donekle odbiti od državnih časti, naredivši, da se ne može natjecati za druge časti, tko ima čast pučkoga tribunata; ali je to međutim do skora lex Cornelia reakcijom uklonila (75).  

Livije i Dionizije pripovijedaju, da su patriciji (patricii, patres) bili potomci onih senatora, koje je izabrao Romulo i koji su se pomnožali kasnije za poznijih kraljeva. Međutim tako oštro lučenje i tako nejednaki građanski položaj, kako to vidimo među patricijima i plebejcima, nisu mogli nastati samovoljnim izborom iz pučanstva; nego treba da pomišljamo, da su patriciji isprvični građani sa potpunim pravima, podijeljeni u tribus, curine i gentes, dakle velike, na zajedničkom porijetlu i zajedničkim sakrima osnovane udruge. Izborom iz ovih građana ili možda također reprezentacijom ovih gentes treba da zamišljamo senat i da držimo, da se je senat pomnožavao poradi toga, što se je povećao broj patricija.

Naprotiv plebejci su tvorili masu stanovnika izvan odlučenih, od patricija sastavljenih gentes, a nastali su premještenjem ili useobom u Rim. Patriciji su od plebejaca bili sasma odlučeni po tom, što među njima nije bilo po građanskom pravu valjane bračne sveze; patriciji su ekskluzivno imali pravo glasa u kurijatskim komicijima i pristup u senat, pravo na upravu magistratura i svećeničkih časti, preče pravo na ager publicus, t. j. zemljišta, koja pripadahu državi, uzeti u posjed i uz neku daću uživati, dočim su se plebejci morali zadovoljavati neznatnijim doznakama malobrojnih zemljišta; napokon bjehu patriciji u sakralnom smjeru rođeni posrednici među bogovima i državom, te su zato imali u svojim rukama auspicije i pravnu interpretaciju.

Međutim kad su se primali pokoreni narodi, plebejcima je rasao i broj i važnost. Počevši od Servijevih vremena stekli su čvršću organizaciju i od sada po malo u dugotrajnoj i ljutoj borbi zadobili jednaka prava*) sa patricijima. Osobito po konubiju, koji je lex Canuleia (445) ustanovila između oba staleža, prokrčen je put tomu, da se izjednače i stope oba staleža; u ostalom patricijske su gentes po malo poizumirale, tako da ih je u Cezarovo doba preostalo samo još 50. Zato su, da bi se patricijske svećeničke časti uvijek mogle popunjavati, zapovjedili Cezar (lex Cassia), Augusto (lex Saenia) i Klaudije, da se više plebejskih obitelji primi među patricijske gentes, a to su radili i kasniji carevi na temelju svoje cenzorske ovlasti (lectus inter patricias familias).

Naprotiv za plebejske magistrature sve do carskoga vremena, pa i u carsko doba bijaše neophodno nužno, da čovjek pripada plebsu, pa su se patriciji, da n. p. postignu pučki tribunat, morali prije otuđiti patricijatu (tranzicijom ad plebem). Poznat je primjer P. Klodija.

 
Patroni i clientes.
*) Klijent ne mogaše sam voditi svoju parnicu na sudu.  

Odnošaj je patrona i klijenata pietetski odnošaj, koji je nikao iz sakralne osnove, a smio bi se možda isporediti sa lenskom svezom njemačkoga srednjeg vijeka. Mišljenja starih o postanku klijentele ne mogu se održati, najmanje misao, da je Romulo patricije i plebejce razlučio kao patrone i klijente; jer se klijenti u poviše odnošaja prikazuju različiti od plebejaca, dapače s početka kao njihovi protivnici. No se čini, da su oni bili potomci podjarmljenih prasje-dilaca, kojima je, pošto su primljeni u gentilske sveze, dana osobna sloboda, ali bez političkih prava. Tako se razlikuje klijentela od privatnoga podaništva (ropstva) i regentskoga podaništva (plebsa).

Patron i klijent imahu među sobom obveze, a tko bi ih od njih povrijedio, stizale bi ga najteže kazne (12 ploča: patronus, si clienti fraudem fecerit, sacer esto). Patron moraše na sudu i u drugim slučajevima svoga klijenta*) i njegov posjed braniti i podupirati ga, ako bi zapao u nuždu; klijent pak bijaše mu dužan poštovanje i posluh, pa je morao s njime, baš kao vazal, polaziti u rat, doprinositi za miraz kćeri svoga patrona, ako je patron bio siromašan, pomagati mu, da namiri novčane kazne i sa javnim službama spojene troškove, te platiti otkupninu, ako bi patron ili koji od njegovih sinova dopao ratnoga zarobljeništva; oni nisu smjeli jedan proti drugomu ni zapodijevati tužbu ni svjedočiti. Klijentelski se odnošaj nasljeđivaše nadalje.

Po malo zakržlja ova patrijarhalna uredba i stalež klijenata iščezne u plebejskom građanstvu: klijentela kao osobit odnošaj patricija prestade sasvim. Među oslobođenikom i njegovim pređašnjim gospodarem trajala je klijentela u sva vremena kao prisiljen odnošaj u strožoj formi, ali se nije nasljeđivao. Često su se također cijele općine i pokrajine davale u zakrilje obitelji onoga, koji ih je pokorio i uredio podanički odnošaj (n. p. Alobrozi Fabijima, Sicilijanci Marcelima). No od konca republike počevši, i druge gradove, koji ne bijahu podložni Rimu, kolonije i municipije ponukale su prednosti, koje su izvirale iz stalnoga zastupanja općinskih posala u Rimu, da sebi biraju patrona u Rimu.

Sasvim je drugačije sa klijentima, od kojih su u carsko doba moćni Rimljani sebi stvorili neku vrstu dvorske pratnje. Slobodni su se ljudi dragovoljno prislanjali uz jednoga ili više bogataša, u jutro im donosili pozdrav (salutatio), pratili ih na for i kamp (deductio) i dr. mu. (opera togata). Patron bi ih zvao na gozbu ili im davao namjesto toga novčane darove (u pravilu po 25 asa - 80 novčića) i podupirao ih također na drugi način. Tropski su u sudbenom jeziku preneseni izrazi patroni i clientes na odvjetnike i one, za koje oni vode parnicu.

 
Stare tribus i curiae.
 

Po svjedočanstvu spisatelja podijelio je Romulo narod u tri tribus: Ramnes ili Ramnenses, Tities ili Titienses i Luccres ili Lucerenses. Čini se, da su ovime označena razna plemena, koja su se spojila i od kojih se po malo stvorila rimska država; vjerojatno je, da su se Luceres kasnije pridružili prvomu i drugomu plemenu. Ujedinjenje ovih plemena i njihovo podvostručenje, koje se pripisuje L. Tarkviniju Prisku, stoji u točnom savezu sa pomnožanjem patricijskih građana i povećanjem senata. Tri tribus bijahu podijeljene svaka u 10 kurija, dakle vas narod u 30 kurija, od kojih svaka imadijaše svoga kuriona (curio) za predstojnika i flamena kurijalnoga (flamen curialis), a sve zajedno curionem maximum (iz sredine kuriona).

Svaka je kurija imala svo|e sastajalište (curin), u kojem su se sastajali članovi (curiaks) na zajedničku gozbu i žrtve. Žrtve su kurija sacra publica. Kurije su međutim imale također veliku političku važnost; one su se sastajale u comitia curiata, najstarije političke narodne skupštine; cijeli institut izgubi svoje značenje istom onda, kad su iščezla preča prava patricija.
Kurije bijahu od porijetla svoga čisto patricijska uredba; no kasnije postaše dohodne i plebejcima, samo nam nije poznato, ni kada ni uz koje uvjete; 209 prije K. bi prvi put plebejac izabran za najvišega kuriona.

 
Servijev ustav.
*) Poslije 60. godine života prestaje vojna dužnost, dužnost glasovanja i t. d.
 **) U ostalom isprvice bijahu ustanove cenza izražene ne u novcu, nego u iugera polja, 100.000 asa po svoj prilici je 20 jutara i. t. d. Prijetvor u novac pada u mnogo kasnije doba. 		 

Servije Tulije promijeni državni ustroj time, što je mjesto fas i gentes učinio cenz i teritorij za podlogu narodne podjele, po kojoj se imadu vršiti politička prava i dužnosti. Ovaj ustav raširi vojnu dužnost i na plebejce, koji su do sada bili samo zaštitni građani. Ratni i porezni tereti trebalo je da se pravično razdijele među one, koji što posjeduju, i ujedno trebaše, da se mjera prava upravlja po veličini ovih opravaka.

a) Servije stvori stalne, po imovini određene odjele (classes), koji su služili za organizaciju rimske vojske, i ujedno dade svakoj klasi broj glasova, koji je odgovarao broju centurija iz nje uzetih, ali tako, da su bogatiji dobili najviše glasova. Tako je narodna vojska sastojala od tri dijela, prvo: equites sa 18 centurija, od kojih šest bijahu stare patricijske dvostruke centurije Ramna, | Ticija i Lucera; imovina ekvita, nađilažaše još imovinu građana prve klase; drugo: pješadija u 5 klasa sa 170 centurija, od kojih su jednu polovinu tvorili iuniores (17.--46. godine života), a drugu seniores* (47.-60. godine života):
  1. koji su imali bar 100 000 asa, sa 80 centurija
  2. koji su imali bar 75 000 asa, sa 20 centurija
  3. koji su imali bar 50 000 asa, sa 20 centurija
  4. koji su imali bar 25 000 asa, sa 20 centurija
  5. koji su imali bar 12,500 asa, sa 30 centurija

treće: fabri tignarii i ferrarii (stolari i kovači), koji stoje izvan klasa, sa 2 centurije, cornicianes i tubicines (svirači) sa 2 centurije i prolelarii (capiie cetisi), koji su imali manje od 12.500 (?) asa, sa 1 centurijom**). Ove 193 centurije imale su u novim komicijima, comitia centuriata, svaka po 1 glas; ako su se vitezovi i prva klasa, dakle najimućniji složili, imali su većinu glasova (98 proti 05).

Podjela, po klasama bijaše također podloga za oporezivanje i ratno opremanje; svaka centurija tvoraše odjel vojske. Građani onih 5 klasa zvahu se adsidui ili locupletes, prva klasa također naprosto classis, a ostali infra classem. Pet klasa plaća tributum i služi na vlastiti trošak u ratu, a proletarci su naprotiv prosti od ratne dužnosti; ako se u slučaju nužde upotrebe za vojnike, oprema ih država. Odlučeni od ostaloga građanstva, drukčije oporezovani i bez političkih prava i dužnosti bijahu oni, koji su se, ne posjedujući zemljišta, bavili gradskim obrtom (aerarii) istom za cenzure Apija Klaudija Čeka (312) bijahu primljeni u pravo građanstvo (tribus).

Imovina građana procjenjivaše se ponajviše svake 4., kasnije svake 5. godine (census). Ne znamo, kako se je dugo Servijev ustav održao bez promjene, ali je jamačno skoro iza 241 doživio veliku promjenu, kad je 35 tribusa spojeno

sa podjelom u centurije. Svaki se tribus onda dijelio u tribus iuniorum ili tribus seniorum, ine pojedinosti promjene ostale su nam tamne; vjerojatno je, da su tribusi odgovarajući 5 klasa podijeljeni svaki u 5 centurija starijih i 5 centurija mladih, tako da je u svemu od naroda, koji se nalažaše u centurijama, stvoreno 35 x 2 x 5 = 350 centurija, kojima pridolažaše 18 viteških centurija i možda nekolike od centurija staroga dodatka.

U carsko doba bijahu Servijeve cenzne ustanove uklonjene tim, što su označene neke imovinske međe kao minimalni posjed, koji se je zahtijevao, da tko može dobiti počasna mjesta; tako se je počevši od Augusta zahtijevao 1 milion za senatorski stalež, 400.000 sestercija za vitezove, 300.000 sestercija (?) za treću sudačku dekuriju, a 200.000 sestercija za četvrtu, 100.000 sestercija za činovnike i senatore vanjskih gradova.

 
Tribus.
 

Teritorij Rima bijaše razdijeljen u broj tribusa kao procjembenih kotara, grad u 4 tribus urbamie (to su Palatina, Succusana, Esquilina i Collina), a izvanje područje u više tribus rusticae, za koje ne znamo broja. 491 bilo je svakako već 17 seljačkih tribusa (Aemilia, Camilia, Claudia, Clustumina, Cornelia, Fabia, Galeria, Horatia, Lemonia, Menenia, Papiria, Pollia, Pupinia, Romulia, Sergia, Voltinia, Voturia). Kako je raslo rimsko područje, povećao se broj tribusa: pridođoše 388 Arnensis, Sabatina, Stellatina, Tromentina, 358 Poblilia i Pomptina, 332 Maecia i Scaptia, 318 Falerna i Oufentina, 299 Aniensis i Terentina, 241 Quirina i Velina, u svemu 35 tribusa.

Budući da su se u ovo doba podjela u tribuse i podjela u centurije spojile , ne mogaše se više povećavati broj tribusa. Sve nove kviritske tekovine zemljišta od sada se dijele po nekim (samo donekle poznatim) principima medu stare tribuse tako, da od sada tribus ne tvorahu suvislih geografijskih kompleksa. Do skora se stvoriše između tribusa razlike: Izvanji tribusi obuhvaćahu ponajpače bogatija zemljišta, a u gradskim bijahu pretežniji trgovčići, obrtnici i druga siromašna čeljad; po gotovo seumanji ugled tribusa, kad su u gradske tribuse primljeni oslobođenici; među njima bijaše još najuglednija Palatina. Pokušaje oslobođenika. (cenzura Apija Klaudija 312), da se ušuljaju u izvanje tribuse, suzbili su cenzor Kvinto Fabije Rulijan (kasnije nazvan Maximus) 304, L. Emilije Papo i G. Flaminije 220, pa je tako ostalo i u carsko doba.

Prigodice bijahu oslobođenici ograničeni (169) na jedini tribus (Esquilina). Kako je rasla moć plebejaca, postade tribusna podjela osobito važna, pošto su comitia tributa postala skupštinom plebejaca, na koju patriciji nisu imali bitna utjecaja. Značenje tribusa, kad se prekide moć tributskih komicija (14 poslije K.), bivaše sve neznatnije, u 3. stoljeću poslije K. čini se da je ova podjela napuštena. Darivanja žita i novaca, koja su se počevši od konca republike u Rimu nastanjenim, veoma mnogobrojnim siromasima mjesečno davala i po 35 tribusa dijelila, izazvala su u Rimu u prvom stoljeću unutar tribusa osobite korporacije siromaha, koje se nazivahu također tribus, a mogu se pomišljati kao doživotne oskrbe starih sluga i t. d, i u neku ruku isporediti sa našim bolnicama. Za, svakoga građanina bijaše potrebno, da je primljen u koji tribus, budući da tribus tvori bitnu sastavinu njegova imena. Ako bi tko na priliku poradi cenzorske note izgubio pravo glasa, izgubio bi također tribus (tribu movetur) i postao bi erarij (aerarius fit, in labulas Caeritum refertur).

 
Ordines.
*) Čini se, da se s tim kosi Ciceronova rečenica Phil. 13, 13: pater conscriptus repente est factus, no učenjaci, koji ove vijesti drže ispravnima, shvaćaju to za doskočicu.
**) Dočim stariji učenjaci pod omnis ordo razumijevaju u opće svaki stalež, koji je dijel građanstva, noviji amo broje samo ordines magistratuum. 		 

Kad je iščezlo političko značenje u razlici patricija i plebejaca, upotrebljavaše se riječ plebs ponajviše za niži, prostiji puk, i u tom joj se smislu oprečava čas nobilitas, čas viši staleži, ordines (također uterque ordo), pod kojima se razumijevaše senatorski i viteški stalež. Za plebejce se riječ ordo upotrebljava rjeđe.

a) ordo senatorius.
Spisatelji, koji nam izvješćuju o senatu kraljevskoga doba, podaju najprotuslovnije bilješke o broju senatora pod raznim kraljevima: ove bilješke možemo držati samo za pokušaj, da se stalni broj senatora 300, kako ga nalazimo u historijski jasnija doba, objasni genetično, i zato možemo ove bilješke ostaviti na strani. U tom se svi slažu, da je Romulo 100 muškaraca pozvao u senat, da je Tarkvinije Prisko senat pojačao, da ga je Tarkvinije Superbo samovoljno, kako se kazuje, snizio na polovicu, i da su ga prvi republikanski magistrati dotjerali do ustavnoga broja 300 patres (koja se riječ na pojedinim mjestima upotrebljava također za patricije) naknadnim izborom od 164 senatora iz viteškoga staleža ili plebsa; zato se je od sada govorilo senatorima: patres conscripti, t. j. patres et conscripti*).

U doba, kad je država cvala, čini se da njihov broj nije mnogo prešao 400. Pod Sulom i Cezarom znatno se poveća, ali ga Augusto umanji na 600. Senatu je valjalo u svojoj sredini okupiti najbolje sile države (amplissimits, maximus, sanctissimus ordo) i za tim idu različite odredbe o primanju u senat. Zahtijevalo se na ime ovo, da tko postane senator: slobodni porod (i u slobodi rođeni sinovi oslobođenički ne bijahu sposobni za izbor u senat), neka dob i od Augusta počevši određena imovina (jamačno milion sestercija); no već rano bijaše im imovina za cijelo ugledna, budući da su se senatori bez odštete morali sav život posvećivati službi države i ne bijaše im dopušteno, da se bave trgovinom ili obrtom (?), ili da uzimaju javne zakupe.

Senatore su birali kraljevi, konzuli, konzularni tribuni i kasnije cenzori (legebantur), s početka prilično samovoljno i po prijazni, dok lex Ovinia (312?) ne odredi, ut censores ex omni ordine**) optimum quemque iurati (?) in semitum legerent. Kad se je vršila lectio senatus, najprije su se pročitali dojakošnji senatori izuzevši one članove, koji su se činili nevrijedni (praeterire, movere senatu, eicere e senatu), zatim zaslužni ljudi i osobito oni, koji su iza zadnje lekcije imali koju državnu čast. Zbiljsko je na ime pravo na senatorsku čast davalo vršenje magistrature, kojoj je kvestura bila prvi stupanj (aetas quacstoria bijaše kasnije 27. godina života).

Premda su s početka senatori bili sami patriciji, ipak se već u početku republike spominju plebejski, kojih je broj rasao, kad su državne službene časti, što no su podavale pristup u senat, češće dobivali plebejci. Insignia senatorska bijahu latus clavus (široki grimizni rub na tunici), polumjesecom od bjelokosti (lunula) urešena obuća (calcei lunati) i od g. 194 osobito mjesto u teatru (senatorici subsellia u orhestri). Za putovanja izvan Italije u privatnim poslovima dobivahu značaj poslaništva (legatio libera), tako da su im se čak napućivali liktori.

U ostalom bijahu i neka ograničenja spojena sa senatorskom čašću; u doba sesije nisu smjeli otputovati iz Rima ni bez dopuštenja ostaviti Italiju i dr. Za republike pripadahu senatorska djeca viteškomu staležu i nošahu angustus clavus, Augusto im dopusti zajedno uz toga virilis uzeti latus clavus te dolaziti u senatske sjednice kao slušatelji; kasnije morahu, sve ako i nisu htjeli, stupiti u senat, uživahu u vojnoj službi osobita preča prava i potpadahu pod sudbenost senata. Tako se odluči ordo senatorius strogo od ostaloga građanstva.

b) ordo equester.
On bijaše za postanka svoga samo vojnička klasa, tako da se pojedinac, samo dok je služio u vojsci kao konjanik, cijenio kao eques. Romulo je, kažu, stvorio tri vojničke centurije. Poslije razora Albe, vele, da je Tulo Hostilije broj njihovih članova povećao, a Tarkvinije Prisko podvostručio broj centurija. Servije Tulije k 6 starijih centurija (sex suffragia nazvanih) pridodade 12 novih konjaničkih centurija, te je ovih 18 glasovalo pred prvom građanskom klasom. Oni su sastojali od najimućnijih u slobodi rođenih građana, koji su bili podobni uzdržavati dva konja i jednoga konjaničkog slugu; svakako su dobivali kao djelomičnu naknadu troškova od države aes equestre (kasnije 10.000 asa) za nabavu konja (odatle equum publicum habere, equo p. merere) i aes hordeanum (2000 asa) za uzdržavanje konja.

Do vremena Graha imađahu i senatori equum publicum i glasovahu u centuriae equitum. Od vitezova stvori se trajan stalež velikoga političkoga značenja, kad su po Gaju Grahu (123) dobili iudicia, koje su zadržali do Sulina doba. Budući da je većina vitezova kao publicani uzimanjem državnih dohodaka u zakup (vectigalia), izvađanjem javnih gradnja, dobavljanjem i oskrbom financijalnih državnih posala i t. d. došla do velikoga bogatstva, stekli su vitezovi ne malen utjecaj.

Vojno se značenje staleža izgubi, pošto bi uvedena služba dobrovoljnih konjanika equo privato (403), i pošto se uobičaji konjicu rekrutovati između Latina i provincijalaca. S propašću republike propade i ordo equester. Velik dio starih viteških obitelji izgubi svoju imovinu u građanskim ratovima, te ljudi najnižega porijetla i vladanja imajući census equester (400.000 sestercija) dospješe u viteški red. Augusto razluči najbolje elemente među njima kao equites illustres, od kojih se je imao popunjavati senat; kad se je komu dao equus p., to je bio početak više vojničke i građanske karijere.

Po tom je nada sve masa viteškoga staleža još više bila ponižena, te izgubi sve značenje. Još valja napomenuti godišnju (na Ide mjeseca kvinktila = julija) procesiju vitezova (annua transvectio), kod koje su sudjelovali samo oni, u kojih bijaše equus publicus, i smotru, koju su vršili cenzori svakoga lustra (recognitio). Insignia viteška bijahu anuli aurei, clavus angustus, i počevši od lex Roscia g. 67 četrnaest prvih klupa u teatru blizu senatorskoga mjesta. Njihova su počasna imena splendidi, illustres,

 
Nobiles i ignobiles.
 

Kad je nestalo stare razlike među patricijima i plebejcima, stvori se nova između nobiles i ignobiles. Rimski naime magistrati bijahu časna mjesta, a narodnim su izborom bili imenovani oni, koji su ih imali; zato se držaše velikim odlikovanjem doći do njih. U početku bijahu priuzdržana patricijima, ali kad su i plebejci dobili dijela u njima, nastade po malo samo po sebi, bez javne sankcije, službeno plemstvo onih patricija i plebejaca, kojima su pređi imali kurulske časti . Budući da se većina poradi troškova spojenih sa časnim mjestima, poimence sa edilitetom, nije mogla natjecati, obrazova se po malo čvrsta, bogatstvom i naslijeđenim ugledom tako moćna korporacija, da je samo rijetko odličnu talentu uspjelo, da se popne do ovoga plemstva, homo novus; on je za svoju obitelj princeps nobilitatis, auctor geteris ; on imade najprvo ius imnginis ad posteritatis memoriam prodendae; jer jedino osobito pravo nobiliteta bješe ius imaginum, veoma star običaj postavljati voštane maske (cereae) pređa u atrium u male, na hram nalične ormare (armaria).

Ovi su kipovi bili proviđeni nabrajanjem (titutus, elogium) časnih mjesta i djela pokojnikovih, i bojadisanim linijama među sobom spojeni, tako da su zajedno tvorili rodoslovlje; u svečanim zgodama ormari bi se otvorili i busti, koji su nosili maske, ovjenčali lovorom; kod pogreba uzimali bi ljudi ove voštane maske pred lice i odjeveni službenom nošnjom, koja odgovaraše činu pređa, koje su maske prikazivale, stupali bi pred nosilima, a pred svakim od njih liktori; pređi su odvodili pokojnika u podzemni svijet. Ovi nobiles tvorahu jezgru optimata (optimates) ili konzervativnu stranku, koja je ugled senata i stari red uzimala u zaštitu od napredne stranke (populares), jer je ova druga stranka nastojala pučkoj masi pribaviti kako materijalne prednosti tako i što veći politički utjecaj.

 
Stanovnici oppida civium Romanorum coloniac, municipia, praefecturae.
*) Jedan od triumvira, imajući cinctus Gabinus, udari oko površine novoga grada brazdu plugom, u koji je na desno upregnut bik (simbol obrane od izvanjih neprijatelja), a na lijevo krava (simbol plodnosti); grude moraju padati unutar; gdje će biti vrata, plug se pridigne; uzduž brazde odijeli se od gradske površine (locus effatus) dosta širok lapat, na kojem će se po osnovateljevoj intenciji sazdati utvrde, ali se ove utvrde ne moraju u istinu odmah izvesti. Ovaj lapat zemlje ima izvana braniti gradski zid od obdjeljavanja zemlje, a iznutra od pritiskivanja kućnih građevina; to je pomerium  

Rimljani su se od samoga početka čvrsto držali načela, da su tekovine novih zemljišta raširivale gradsko područje, pa je samo dosljedni razvoj ovoga načela, što se je rimska država kasnije u svojem najvećem opsegu upravljala iz Rima samo kao dijel gradske općine Rima. Država je idealno rašireni Rim, kotar Rima, Rim je Urbs, communis patria omnium, domovina sviju rimskih građana, ma se gdje rodili ili živjeli*). Sva vlada izlazi iz Rima, te izvršivanje najvažnijih građanskih prava bijaše vezano za osobnu nazočnost u gradu.

a) Coloniae civium Romanorum.
Pokoreni narodi, bilo da su sada kao saveznici zadobili svoju samostalnost ili da su bili prisiljeni primiti rimsko građansko pravo uz gore uvjete (civitas sine suffragio), bili su lišeni jednoga dijela svoje zemlje; ovaj dio ostade ager publicus, ili bi se prodao ili bi se po starom etruščanskom i latinskom običaju doznačio koloniji rimskih građana, u početku obično 300, u svrhu, da se osigura osvojena zemlja kako proti napadajima spoljašnjih neprijatelja, tako proti pobuni pokorenoga naroda; jer Rim u ono doba još nije imao stajaće vojske, koja bi držala osvojena područja. Kolonisti, koje po tom valja držati za vojničku posadu (praesidium), dobili bi puno rimsko građansko pravo sa ius suffragii i ius honorum, stupali bi po tom u pogodovan ili nadređen odnošaj prema starim stanovnicima, kojima je položaj (dobivahu po svoj prilici civitas sine suffragio) bio tako težak, da su često kušali silom opet doći do slobode.
*) 0 organizaciji italijskih gradova spominjemo odmah ovdje nekoliko općenitih bilježaka: Susjedna okružja Rima bijahu odmah pripojena gradskoj općini Rima, pošto su svladana. Sa gradovima Lacija poslije pada Albe Longe sklopi Rim saveze, koji su članovima obaju dijelova dopuštali commercium i conubium; iza latinskoga rata (338) bi dokinuta sveza medu pojedinim saveznim gradovima, te svaki od njih bi prema Rimu postavljen u osobit, nipošto jednak pravni odnošaj. Od sada treba razlikovati u Italiji dvije glavne vrste gradova: 1. gradovi s rimskim građanskim pravom (kolonije i municipiji) i 2. općine, koje stoje u jednakom ili nejednakom saveznom odnošaju prema Rimu, civitates foe-deratae, među kojima gradovi Lacija i latinske kolonije imaju osobito značenje.
No po malo opet zadobiše i stari stanovnici u starijim kolonijama puno građansko pravo. U kraljevsko doba (Anko Marcije) pada osnutak kolonije Ostije; većina građanskih kolonija (znamo za 34) pripada najskorijemu vremenu iza Hanibalova rata i u opće drugomu stoljeću prije Krsta. Izvan Italije i Galije cisalpinske biše osnovane samo kolonije Kartaga (122), koja je skoro (121) prestala, i Narbon (sada Narbonne, 118).
Počevši od Graha, promijenile su kolonije svoju odredbu, po njima su se imali oskrbiti siromašniji građani i potpomoći italijski seljački stalež, koji je uzeo propadati.
Počevši od Marija i Sule osnivale su se samo vojničke kolonije, u kojima su isluženi vojnici dobivali oranice za nagradu službe; ali nisu imali samo oni pravo zahtjeva na takovu oskrbu; i gradski proletarijat tvoraše kontingent kolonista. Osobito su Sula, Cezar, triumviri godine 43 i car Augusto doznačivali zemljišta svojim veteranima, koji nisu imali posjeda. I pod poznijim carevima (do Dioklecijana) traje ovaj način osnivanja kolonijskih, osobito u graničnim pokrajinama. Uza to se do skora uobičaji, da se kojemu gradu kao titul daje privilegij kolonije bez dedukcije prije toga.

Kolonije se izvađahu (deducebantur) na osnovu zakona (lex), koji bi odredio također broj i izbor kolonista. Kolonisti, koji nisu sastojali možda od zlih ili zabačenih građana, javljali su se dragovoljno (nomina dabant), no ako se ne bi nitko javio možda poradi pogibli, koje su prijetile novoj naseobini, mogahu konzuli vojničkim novačenjem za to odrediti osobe i obitelji (conscribere). Kolonisti bi pod vodstvom povjerenika, od naroda izabranih (to bijahu ponajviše triumviri coloniae deducendae) u vojničkom maršu polazili iza zastave u naselište*), čije bi se područje po staru običaju označivalo plugom i kolonistima napućivalo u jednakim komadima. Uprava kolonija bijaše isprvice uređena po uzoru rimskoga ustava, quasi cfftgies parvae simulacraqne populi Romani.

b) Municipia.
Kad su Rimljani uvidjeli, da bi bilo nezgodno i nadalje pokorene općine pripajati latinskomu savezu i tako ga pojačavati, podavali su takovim gradovima civitas sine suffmgio et iurc. honorum, jamačno najprije Tuskulu 381 ; i to ove su općine (municipia) pridržavale svoj komunalni ustav ili su se upravljale iz Rima. No do skora su stekli potpuno građansko pravo, vlastite magistrate i vlastitu upravu svojih općinskih posala, tako da se napokon (prilično posvuda prije savezničkoga rata) municipiji nisu razlikovali od kolonija, što se tiče kakvoće stanovnika njihovih. U carsko doba biše i u pokrajinama pojedini gradovi podignuti do municipija.

c) Praefecturae.
Kolonije i municipiji - ne znamo, da li svi ili samo neki potpadahu pod jurisdikciju pretora (kasnije praetor urbanus), koji je u njih pošiljao svoje zamjenike (praefecti iure dicundo), među kojima je zamjenike kampanijskih gradova, na prijedlog pretorov postavljao narod ; prefekture su suvišnje, čim su municipiji zadobili puno građansko pravo i u kolonijama stariji stanovnici bili izjednačeni sa kolonistima; uza sve to iz razloga nama nepoznatih, nalaze se i poslije savezničkoga rata još neko vrijeme pojedine prefekture u Italiji, u kojima su međutim stanovnici ukupno cives optimo iure, samo što nisu sami birali svojih sudbenih viših činovnika, nego su iz Rima dobivali prefekta iure dicundo.

 
Ingenui i libertini.
 

Druga razlika, koja je bitno utjecala na građanski položaj po jedinaca, nalazila se među građanima u slobodi rođenima (ingenui) i oslobođenicima (libertini)

 
Socii.
*) Iz jednakoga razloga vezali su se često sa moćnim Rimljanima s pomoću hospicija (hospitium).

**) Po ovoj lex bi uvedena parnica proti M. Liciniju Arhiji i L. Korneliju Balbu, koje je branio sam Ciceron.
 		 


Oni gradovi srednje i dolnje Italije, koji nisu bili oskrbljeni potpunim ili polovičnim građanskim pravom ili politički sasvim neslobodni postali, kao n. p. Tarent u drugom punskom ratu, uredili su svoje odnošaje prema Rimu savezom, kojemu su uvjeti bili veoma različiti već prema važnosti tuđega grada i prema vrsti njegova oslona na Rim. U opće su civitates foederatae autonomne (suverene) države sa vlastitom upravom, sudbenošću, pravom kovnice i vlastitom vojnom moću, koju su ipak morali dati Rimu na raspolaganje.

Samostalnost pojedinih saveznih gradova bijaše ili potpuno priznata, tako da su imali i pravo eksila (n. p. Neapolis-Napulj, Tibur) i svoju slobodu toliko cijenili, da su se prigodice (n. p. Neapol i Herakleja poslije savezničkoga rata) kratili primiti potpuno rimsko građansko pravo (foedus aequum), ili bijaše ograničena (foedere comprehensum), ut is populus alterius populi, na ime Rima, maiestatem comiter servaret). Najvažnija klasa među socijima bijahu latinski gradovi. S napretkom rimske moći, osobito iza drugoga punskog rata, bijaše savezni odnošaj za socije sve tegotniji; terete trajnih ratova morali su ponajviše oni nositi, a da nisu uživali prednosti od uspjeha.

Ne mogući nasuprot premoćnomu Rimu zajamčena prava braniti a nekmo li raširivati, i odbiti od sviju pogodovanja, koja su rimskim građanima stečena djelomice po njima, i isključeni od sviju zaštitnih sredstava, kojima su rimski građani raspolagali proti prehvatima magistrata, oni su morali nastojati, da probiju zagrade, koje su bile među njima i rimskim građanima. Poslije nekih neuspjelih pokušaja ujedinila se je većina saveznika (izuzevši latinske) na ustanak proti Rimu; oni su postigli u jezgri, da su se ispunile njihove želje po lex Julia (90) i lex Plautia Papiria (89), po kojima im je dano građansko pravo i neki broj tribusa; ove se odredbe ne ticahu saveznika transpadanskih i izvan Italije.


Socii nazivlju rimski pisci također sve nerimske provincijalce. Među njima razlikujemo tri vrste:

1. neke malobrojne civitates foederatae, kao što su Atena, Masilija, Rod i dr., kojim je njihova autonomija zajamčena po foedus;

2. civitates immunes et liberae, koje su za osobitu vjernost i zasluge od senata, naroda ili cara zadobile privilegij slobode (ograničen iz Rima propisanom konstitucijom, lex civitatis) kao u svako doba opozivno darovanje po milosti;

3. stipendiarii, na porez obvezana i namjesniku podložna masa pokrajinskih stanovnika. I inozemne države nastojahu oko toga, da se sklopivši savez s Rimom zaštite od njega ili drugih neprijatelja; poimence su gledali kraljevi (Adherbal, Antioh, Atalo, Eumen i dr.). da dođu pod zakrilje Rima*); oni su dobili za titul socius et amicus populi Romani, i dali su, da im senat pokloni kraljevske insignije. Peregrini nisu imali nikakova dijela ni u publicističnim ni u privatnopravnim prednostima rimskoga civiteta, i ako su im s vremenom na osnovu ius gentium dane koncesije. Oni u predašnje doba ne mogahu dolaziti na sud, nego im je za to trebao koji ugostitelj ili patron između rimskih građana; to je međutim prestalo, kad je osobit sud uveden za međusobne raspre među njima i za raspre među njima Rimljanima. Više puta biše perigrini (i Latini, tako 187 g. najedanput; 12.000 Latina) iz Rima odagnani, pa je kasnije bilo osobitih kvescija, da; se ispita civitet tuđinaca, koji bi se vladali kao građani, pa da se nepravi građani odagnaju (lex Junia 126, lex Licinia Mucia 95, lex Papia 65**)

 
Latini.

**) U Rimu naseljenim Latinima bi dapače priznato pravo, da glasuju u tributskim komicijima u jednom nahvalice ižrijebanom tribusu.
***) Ipak su se siromašniji rimski građani poradi posjeda zemljišta upisivali u latinske kolonije, pri čemu su dakako morali napustiti svoje građansko pravo; dakle ih je stigla capitis deminutio media

 


Među socijima zaprema odlično mjesto narod, od koga lozu vuku Rimljani; osobina ovoga odnošaja izražavala se izrazom socii nomenque Latinum. Rim je rano stao u neprijateljsku opreku sa Latinima. Pod Tulom Hostilijem osvojena je Alba, a njeni stanovnici; premješteni u Rim, gdje su neke od najotmenijih obitelji primljene; u patricije. Za poznijih kraljeva ratovi su trajali nadalje, no za Servija Tulija bi Rim primljen u latinski savez (savezno svetište: Dianin hram na Aventinu), a za Tarkvinija Superba postade mu Rim poglavicom. Pošto su izagnani kraljevi, započeše se iz nova ratovi, dok nije iza bitke na Regilu (493) stvoren savez uz potpuno jednake uvjete za obje stranke, dapače sa konubijem**).

U savez budu (486) primljeni i Hernici. No do skora stane Rim težiti za vrhovnim gospodstvom. Ova su nastojanja bila više puta prekinuta, osobito galskim ratom, no napokon (338) bude sav Lacij podjarmljen. Savez se sada razvrgne, neki gradovi zadobiju građansko pravo, drugi pridrže svoj ustav, ali budu ovim latinskim općinama oduzeta conubia commerciaque inter se (Liv. 8, 14, 10); oni bjehu peregrini, ali s rimskim komercijem i po svoj prilici također sa konubijem, i obvezani Rimljanima vršiti ratne službe. Međutim stajahu, kako rekosmo, u bližem odnosaju sa Rimljanima nego drugi socii, te mogahu uz neke uvjete postići civitet, n. p. ako bi u svojoj zemlji vršili koju službeni čast, ili ako su pošli u Rim i u svojoj domovini ostavili muških potomaka.

Od kako se raziđe latinski savez, Rimljani su sve češće za osnutak kolonija, koje su imale dovršiti podložnost osvojenih zemalja upotrebljavali ne vlastite građane***) nego Latine, koji su, buduć odijeljeni od svojih i u prirodnoj opreci s upravo osvojenim pučanstvom, bili prisiljeni, da se što tješnje prislone uz Rim. Ove su kolonije po odluci naroda izvodili triumviri i sastojahu uvijek od znatna broja članova. Tako je poslano u Albu 6000, a u Šoru 4000 kolonista, ne računajući žena i djece. Svaka od ovih kolonija tvoraše , novu suverenu državu s vlastitim pravom kovnice, s vlastitom upravom, s vlastitim zakonima (ali su mogle živjeti i po rimskom pravu, c. fundus fit) i sa četama, koje su morali Rimu davati na raspolaganje.

Dvanaest najmlađih kolonija latinskih (počevši od 268) čini se da su mnogo bile ograničene u svojim pravima; nisu imale potpunoga prava kovnice, nisu imale konubija, te netko mogaše steći rimsko građansko pravo samo onda, ako je u svojoj općini bio IIvir aedilis ili quaestor, ili ako je proveo parnicu po lex Acilia repetundanim (123 ili 122); potonji zakon dopuštaše peregrinima u opće ovo pravo, a lex Servilia repetundarum (111) ograniči ga na Latine. Od savezničkoga rata počevši ne bijaše više na sjever do Pada latinskoga grada; no Knej Pompej Strabon podade 89 Transpadancima pravo mlađih kolonija latinskih, a da se doista ne šalju onamo kolonisti. Transpadanci postaše doduše već 49 rimski građani, ali i nadalje dobivahu mnogi pokrajinski gradovi ius Latii (također zvano Latium); osim toga lex lunia Norbana (19 poslije K.) priznade nekim klasama oslobođenika. latinitet (Latini Iuniani). Karakala dokide (212) institut Latini coloniarii, a Justinijan institut Latini Iuniani.



 
Servi.    Položaj robova.
*) Najpogibeljnije pobune 135, 103-98, 73-71.
**) Gospodare o iznosu privredne snage robova, u robove o njihovu depur tatu; zavrže se na ime običaj, od kako robovi nisu viši- zajednički živjeli i jeli sa obitelju gospodarevom, da robovi dobivaju mjesečni ili dnevni deputat živeža. 		 


Kod Rimljana, kao i kod ostalih naroda starine, bijaše neki dio društvenih članova bez užitka slobode, te su ovi članovi morali vršiti najteže i najniže poslove. Rob (servus, puer, famulus) doduše je vrijedio kao čovjek, ali ne kao pravna osoba (nema caput), nego kao stvar (odatle zvan također mancipium, res mancipi), te se mogaše, kao i druga imovina, po volji kupiti, prodati, odstupiti i u testamentu naslijediti. On stajaše tako u vlasti (potestas) svoga gospodara (dominus, herus), da je gospodar mogao raspolagati njegovim životom i njegovim silama sasvim po volji; uza sva prigodična ograničenja imao je gospodar sve do vremena cara Antonina bezuvjetno us vitae ac necis, koje se u doba velikoga luksa sa robovima nije rijetko na zlo upotrebljavalo; isto tako mogaše gospodar svoga roba po volji pedepsati.

Broj robova bijaše u staro doba veoma neznatan ; jedan sluga dostajaše za gospodarstvo (zato bijaše moguće, da se robovi iznajprije ostave bez invidualnih imena, ali kad su preoteli mah latifundiji, poraslo raskošje, i sve većma se počeli neslobodni ljudi upotrebljavati kod inidustrijalnih pothvata svake ruke (n. p. u rudnicima, gostionicama, teatrima, pisarnicama, gradnjama kuća, mačevalačkim školama), onda se izvanredno poveća stalež robova, koji je više nego jedanput prijetio sigurnosti države*). Razborit otac obitelji postupao je u svemu sa robom dobro i davao mu svega; dopuštaše mu također, da bi se privikao urednu životu, sabirati malu imovinu (peculium) i podavaše mu nadu, da će biti pušten na slobodu i da će sebi osnovati nezavisnu eksistenciju, kao najveću nagradu za vjernost i privrženost; kako su često gospodari stjecali ljubav svojih robova, svjedoče nam mnoge crte požrtvovne vjernosti, koje nam napominju vrela iz doba građanskih ratova i proskripcija.

Što je mnogobrojnija bivala čeljad ( familia ) i što manje je masa njezina, osobito familia rustica, dolazila u svezu sa gospodarem, to nepouzdaniji postajahu robovi i to oštrija sredstva, kojima su ih silili na posluh; nisu malo krivi pogoršanju njihova položaja njihovi nastojnici, sami neslobodni, koji su varali svoga gospodara i svoje podčinjene.**) Da se zapriječi robovima bijeg, često su morali raditi u okovima i noću spavati u dobro čuvanoj radionici (ergastulum). Ako je koji rob povraćen od bijega, morao se bojati žiga ili bi ga okovali oko vrata, a kadikad bi ga predali za borbu sa životinjama ili usmrtili.

Robovi se ne nalažahu samo u posjedu privatnih ljudi; i rimska država (pa tako i svaka manja općina) imala je za vršenje podređenih i niskih posala uz činovnike i svećenike i u javnim institutima neslobodne sluge (servi publici,publici), koji su imali isti pravni položaj kao i privatni robovi. Tako su u Rimu robovi bili gradski vatrogasci ( vigiles) i osobe za uzdržavanje vodovoda potrebne; robovi bijahu za cijelo također mučioci i krvnici.

Rob je postajao

1. iure gentium kao dijete robinje (verna) ili ratnim zarobljeništvom (sub corona venire, sub hasta venire),

2. iure civili proglašivao bi se i građanin od strane države za neslobodna, ako bi se oteo cenzu ili ratnoj službi, u najstarije doba također za platež nesposobni dužnik (nexus), koji se nije iskupio na treći sajamski dan. Glavni kontingent robova podavahu u kasnije doba pokrajine; užasni pritisci rimskih činovnika i poreznih zakupnika, te oštro dugovinsko pravo prisiliše mnoge, da prodadu sebe i svoje. Često bi znali i slobodne ljude razbojnici zarobiti na putovanjima po moru i kopnu, te ih prodati u trajno zarobljeništvo; cijene, koje su mangones istavljali za ropska mjesta, bijahu veoma različite, kadšto ogromne. Još valja pripomenuti, da rob nije mogao s robinjom sklopiti matrimonium, nego contubernium lišen svake pravne konsekvencije, te da se neslobodni nisu razlikovali od slobodnih u nošnji (ipak su bez toge!) u otmenim kućama međutim jamačno su nosili livreje



 
Oslobođenici.
 


Ako je gospodar očitovao, da je voljan za uvijek odreći se svoje vlasti (potestas) nad kojim od svojih robova, rob je postao slobodan. Međutim proglašivaše i oblast privatiiičke robove slobodnima, ako su prijavom zločina ili inače kako postali zaslužni za opće dobro. Puštanje na slobodu (manumissio) ili je svečano (iusta et legitima manumissio) ili nesvečano. Prvo se događaše ili primanjem u listinu cenza (censu) ili pred pretorom uz određene ceremonije (vindicta) ili razredbom posljednje volje (testamento). Na sva tri ova načina postaje slobodaa ne samo rob, nego i građanin.

U Augustovo doba lex Aelia Sentia (4 poslije K.) i lex Fufia Caninia (8 poslije K. ?) učiniše pravo manumisije zavisnim o nekim uvjetima, poimence o takovim, koji se tiču dobi oslobođenikove i osloboditeljeve, i broja onih, koji se smiju pustiti na slobodu po testamentu. Osobito iza ovoga vremena služili su se gospodari i drugim jednostavnijim načinima (inter amicos, per epistulam, per mensam); ipak u početku oni, koji su nesvečano pušteni na slobodu, bijahu slobodni samo faktično, a da ih država (iure civili) nije priznala za slobodne (in libertate marari., pro liberis esse), ex iure Quiritium ostali su oni robovi (servi); ali ih je zaštićivao pretor u slučaju, da bi gospodar htio opozvati svoje obećanje slobode.

Međutim za Tiberija lex Junia Norbana (19 poslije K.) točnije odredi položaj ovih osoba, davši im slobodu i prava, koja su uživale latinske kolonije ili takovi rimski građani, koji su primljeni u takove kolonije, poglavito ograničeni commercium. Oslobođenik (u odnošaju prema položaju u državi libertinus, a u odnošaju prema svomu gospodaru libertus) nije istupao iz svake sveze sa svojim dosadašnjim gospodarem, a odsadašnjim patronom (patronus). On uzimaše njegov nomen i praenomon u savezu sa svojim pređašnjim ropskim imenom, koje mu je cognomen, i postajaše njegovim klijentom; ako umre intestato bez djece, dopada nasljedstvo njegovu pređašnjemu gospodaru; u svim slučajevima, ma i ostavio djece, i učinio testament, mora dio njegove imovine dopasti patronu.

I u državi onaj, tko je svečanom manumisijom zadobio građansko pravo, nije uživao potpunih prava u slobodi rođenoga građanina, jer u povodu zakonskih odredaba koje se međutim nisu uvijek pazile glasovao je samo u gradskim tribusima, ne postajaše prije savezničkoga rata vojnikom (osim u slučajevima nužde, i bijaše mu zakrčen put za magistraturu i senat, dapače u izvanjim gradovima za mjesto u vijeću; to isto vrijedi u starija vremena i za njihove sinove (fili libertinorum). Napokon sve do konca republike ne postojaše conubium između ingenui i libertini.